Rad se bavi poglavljem iz povijesti hrvatske i slovenske etnologije, točnije razdobljem 1950ih godina, kada su se nacionalne etnologije dviju zemalja bavile odnosima između opće i ...regionalne/nacionalne etnologije. Što se tiče toga odnosa, Branimir Bratanić i Vilko Novak, obojica sveučilišni profesori, slijedili su suvremene ideje koje su bile dio tadašnjeg koncepta europske etnologije (EE). Zagovarali su 'inovacije' i spajanje specifičnih nacionalnih tradicija europske etnologije u svojim zemljama, koje su međusobno prilagođavali kroz poštivanje disciplinarnih nasljeđa i tadašnje situacije u etnologiji u svakoj zemlji, kao i poštivanje obrazovnih zahtjeva i širih istraživačkih praksi. Zbog tog razloga, članak uključuje i komparativnu analizu nekih disciplinarnih podudarnosti i nepodudarnosti koje su se dogodile u razdoblju koje je neposredno prethodilo 1950-ima: veza između hrvatske i slovenske etnologije koje su bile rezultatom konceptualizacije područja istraživanja, institucionalne povijesti i kontakata između istraživača.
U radu se problematizira izrada tezaurusa za etnologiju i/ili kulturnu antropologiju. Po svom opsegu, to je disciplina kod koje se, po sadašnjem stanju stvari, definicije preklapaju i prvenstveno je ...trminološko pitanje te definicije. Za izradu tezaurusa dodatni je problem što ta disciplina obuhvaća i zadire u sva područja ljudskog djelovanja i to je zasigurno glavni razlog nepostojanja primjerenog i općeprihvaćenog tezaurusa iz tog područja ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu.
Cilj je ovog teksta kontekstualizirati rad Vida Vuletića Vukasovića s
dominantnim etnološkim idejama kraja 19. i početka 20. st. što stoje
u počecima profesionalizacije evropske etnologije i ...antropologije
u anglosaksonskom svijetu, discipline koja se u svom povijesnom
razvitku kretala od društvenog pamćenja do društvenog komentara.
Primarno želim osvijetliti slične napore Odbora za narodni život i
običaje, Američkog antropološkog društva, te Britanskog društva
za unapređenje znanosti, institucija koje se javljaju u počecima
znanstvenosti etnologije tj. antropologije, a rade na intenziviranju
prikupljanja etnografske i folklorističke građe, kao i njihove
podudarne koncepcijske orijentiranosti na spašavanje materijalne
i usmene kulture. U tekstu se posebno analizira Vuletićev doprinos
etno-povijesnom poznavanju i 'spašavanju' znanja (o narodnom
tekstilu) kao i njegova suradnja s Odborom za narodni život i
običaje.
Proces napuštanja narodne nošnje zbivao se u Hrvatskoj postupno i nejednoliko od sredine 19. st. sve do druge polovice 20. st. U istom se razdoblju za nju počelo zanimati građanstvo, smatrajući je ne ...samo kulturnim dobrom već i jednim od sredstava za iskazivanje nacionalne pripadnosti, a seljačko tekstilno umijeće i mogućim gospodarskim resursom. U tekstu se izlažu raznovrsni napori poduzimani potkraj 19. st. i u prvoj polovici 20. st. za očuvanje, revitalizaciju i komercijalizaciju toga dijela nacionalne baštine.
Tekst se bavi aktualizacijom etnološkog diskursa prof. Branimira
Bratanića unutar suvremenog stanja etnološke spoznaje. Tekst
se posebice bavi postkolonijalnim stanjem hrvatske etnologije,
njezinim ...posebnostima vezanim uz položaj koji ima kako prema
kulturama koje proučava, tako i prema teoriji koju uvozi. Pokušava
se pronaći novo mjesto etnološkog iskaza koji je na ekvidistanci
prema oba pola.
Iako je etnologija trebala postati jednim od studijskih programa već od osnivanja Sveučilišta u Ljubljani 1919. godine, trebalo je više od dva desetljeća evaluacija u različitim tijelima Sveučilišta ...da bi Niko Zupanič dobio mjesto profesora na današnjem Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju. 1940. godine, kada je prof. Zupanič konačno dobio profesuru, kurikulum iz "Seminara iz etnologije s etnografijom" na Sveučilištu u Ljubljani sadržavao je predavanja iz komparativne etnologije, prethistorije, fizičke antropologije, lingvistike i etnografije. Njegov sljedbenik, Vilko Novak, odbacio je termin "etnografija" za naziv struke i tvrdio da bi etnologija, kako se disciplina nazivala u Sloveniji od sredine 1950-ih godina, trebala proučavati "primitivne narode" kao i "običan puk" u "civiliziranim zemljama". Etnologiju je shvaćao kao disciplinu koja proučava i otkriva opće zakonitosti ljudske kulture.
Tijekom 1960-ih Novakov student, Slavko Kremešek, započeo je s etnološkim istraživanjima urbanih područja te time osnovao pravu "urbanu etnologiju". Međutim, istovremeno je etnologiju sveo na povijesnu disciplinu. Situaciju je dodatno zakomplicirao (zajedno s još jednim povjesničarom u etnologiji – Angelosom Bašem) uvođenjem "načina života" kao glavnog predmeta etnološkog interesa. Kako bi zadržao distinktivni karakter etnologije, koji proizlazi iz proučavanja folklora i tradicija, Slavko Kremenšek je shvaćao "narodnu kulturu" kao drugi važan dio osnovnog predmeta istraživanja etnologije kao discipline. Nadalje, etnologiju je shvaćao kao disciplinu koja nema ništa zajedničko s "ahistorijskom" socijalnom ili kulturnom antropologijom. Zajedno sa svojim profesorom Vilkom Novakom, Kremenšek je proučavao "način života" i "narodnu kulturu" Slovenaca.
1980-ih godina njegovi su studenti Zmago Šmitek i Božidar Jezernik proširili istraživanja "načina života" na mnogo općenitije teme. Zmago Šmitek potpuno se posvetio proučavanju slovenskih susreta s izvaneuropskim "načinima života" u opisima putnika, misionara i ostalih pisaca, a Božidar Jezernik se bavio životom i preživljavanjem u ekstremnim uvjetima talijanskih i njemačkih koncentracijskih logora u Drugome svjetskom ratu. Obojica su postupno odbacivala naslijeđena povijesna i regionalna ograničenja discipline te su ponovo uveli antropološke elemente u kurikulum i u svoj znanstveni rad.
U 1990-ima su Borut Brumen (†) i Rajko Muršič kritizirali epistemološka ograničenja i teoretske slabosti slovenske etnologije. Odbacili su razlike između etnologije (bez obzira da li je definirana kao komparativno istraživanje europskih naroda ili u širem smislu kako su je definirali Novak i Kremenšek) i socijalne i kulturne antropologije (ne samo što se tiče proučavanja izvaneuropskih naroda, nego i recentnoga metodološkog i teoretskog razvoja tih dviju disciplina).
U članku autor prikazuje postepen razvoj kurikuluma etnologije / kulturne antropologije na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveučilišta u Ljubljani. Predstavlja nekadašnje i sadašnje kolegije koji su proizišli iz istraživanja vodećih sveučilišnih nastavnika na Odsjeku od njegovih početaka. Naposljetku razmatra budućnost same discipline u Sloveniji kroz kritički osvrt na njezine trenutne epistemološke, metodološke i disciplinarne postavke.
Člankom se upozorava na prijedlog kulturnoga djelatnika dr. Velimira Deželića starijeg iz godine 1917. o potrebi osnivanja etnografskog muzeja u Zagrebu. Ta, dosad u hrvatskoj etnologiji jedva ...poznata inicijativa, razmotrena je u suodnosu sa svim ostalim zamislima, autora koji su se zalagali za isti cilj. Nastojanja da u Zagrebu zaživi takva ustanova nacionalnog značenja predstavljena su u vremenskom slijedu od hrvatskoga narodnog preporoda do konačnog utemeljenja muzeja 1919. godine.
Otoci Cres i Lošinj, smatra autorica, imali su u razvoju europske etnologije/antropologije važnije mjesto od drugih jadranskih otoka. Na temelju analize prve Fortisove knjige, Saggio d' Osservazioni ...sopra l' isola di Cherso ed Osero d'Alberto Fortis (Venezia, 1771), može se vidjeti kako upravo ovdje Fortis sazrijeva politički, prestaje biti samo putnikom i prirodoslovcem i zanima se za život otočana i njihovu tradicijsku kulturu. U knjizi su anticipirani zameci etnološke misli kao npr. pojam "običaj", "tradicija", "zloporaba tradicije", "kulturni relativizam". Pokazuje se da se "otkriće Morlaka" može ustanoviti upravo u Saggiu, knjizi objavljenoj tri godine prije knjige Viaggio in Dalmazia. Autorica analitički "iščitava" Fortisovo djelo, kritički ga smještajući u okvire njegovih ranih istraživanja, ali i rađanja europske etnologije u 18. stoljeću nakon "otkrića" Dalmacije, ovdje pobliže Kvarnerskih otoka.
PDF
