Zrcalo duho
v
no od početka i svrhe života čovječanskoga
(1614) Mavra Orbina, prijevod djela
Specchio spirituale del principio et fine della vita humana
milanskoga franjevca Angela Ellija, jedina je ...knjiga glasovitoga dubrovačkoga benediktinca koja je tiskana na hrvatskom. Nastala je i objavljena zalaganjem naručitelja i mecene Rade Sladojevića, prevoditelja Mavra Orbina i priređivača Bartola Kašića: Orbin je posvetu Sladojeviću potpisao 1606. dok je bio opat samostana sv. Mihajla u Pakljenoj na otoku Šipanu, tri godine nakon Orbinove smrti Sladojević je zamolio isusovca Kašića da se pobrine za tiskanje prvoga izdanja u Rimu, a Kašić je napisao crkvenu cenzuru i priredio tekst Orbinova rukopisa prema vlastitoj slovopisnoj uputi. Orbin je, to je ovdje dokazano, prijevod izradio prema izdanju iz 1601. godine, koje je bitno prošireno i dotjerano u odnosu na izdanje iz 1600. godine. Orbinovo
Zrcalo duhovno
ima tri žanrovska lika: 1. dijalog; 2. zbirka teoloških svaštica; 3. asketski priručnik o »prvim i posljednjim stvarima«. Na filozofski sloj u
Zrcalu duhovnom
čitatelja upozorava kazalo »vrijednijeh pisalaca« na početku izdanja. Na njegovu se popisu nalaze dva filozofa Aristotel i Seneka, liječnik Avicena, ali i prvaci visoke skolastike koji su svi odreda i teolozi i filozofi, napokon niz komentatora
Sentencija
Petra Lombardskoga. Ali prisutnost filozofskih tema u punini otkriva tek poredbeno proučavanje Ellijeva izvornika i Orbinova prijevoda. Prvi razgovor, u kojem se raspravljaju dvojbe o stvaranju svijeta, nudi temeljne filozofske uvide o Bogu, svijetu i čovjeku. Osobit je i po tome što je raspravljeno pitanje: „Što je žena?“, a da prethodno nije raspravljeno pitanje: „Što je muškarac?“ ili „Što je čovjek?“, pri čem se Orbin priklanja mizoginijskoj tradiciji u kršćanstvu sraslu s aristotelizmom. Drugi razgovor, premda posvećen prvom grijehu praroditeljā, usredotočuje se na četiri ‘definicije’ smrti: 1. »jedno ništa«; 2. »lišenost odživota«, pri čem se očito oslanja na jedno od triju počela Aristotelove
Fizike
:
privatio
, u Ellijevu izvorniku
privatione
; 3. » razlučenje duše od tijela«; 4. »posljednja od svih strašnih stvari« uAristotelovu smislu, prema poglavlju o hrabrosti u trećoj knjizi
Nikomahove etike
. U središtu rasprave trećega razgovora je poimanje života (
vita brevis
). Četvrti razgovor izlaže glavnu tezu kršćanske antropologije: »Ljudska je duša neumrla«, a potom raspravlja o bolu i strahu uz temu čovjekove smrtnosti. Time je ujedno zaključena rasprava o »prvim stvarima«. Peti razgovor nudi topografiju »posljednjih stvari« iz perspektive kartografa Giuseppea Rosaccia. U šestom i sedmom razgovoru raspravljene su dvije gnoseološke teme: oćućenje kao obilježje čovjekova spoznanja i usporedba između znanja »na ovomu svijetu« i znanja »ondi«, gdje borave osuđene duše, pri čem Orbin izostavlja dragocjeno Ellijevo razjašnjenje o čovjekovoj spoznaji:
per mezzo de fantasmi
. Osmi razgovor tvrdi tjelesnost ognja i istodobno nastoji opravdati razliku između ognja u svijetu i ognja paklenoga, dakle provodi se uz prirodnofilozofsko predznanje o procesu gorenja. Uz poimanje muke paklene u razgovor se upleće želja za nepostojanjem, uz koju Orbin kuje nazivak 'nebitje'. Deveti razgovor razgovor je o Bogu i čovjeku, slobodi i milosti, milosrđu i pravednosti, stoga se oslanja i na filozofske uvide o Bogu i čovjeku, a Orbin tom prilikom kuje nazivak 'slobodna vlast' za Ellijevo
libero arbitrio
. U desetom razgovoru rasprava o svršetku svijeta oslanja se na aristotelovsku prirodnu filozofiju, što uključuje i 'hođenje od nebesa' kao naravni uzrok gibanjima planetā. Jedanaestim razgovorom, koji raspravlja o uskrsnuću mrtvih, dominiraju teme iz socijalne i prirodne filozofije onovremenosti. Augustin protiv Aristotela – to je raspra, koja vodi zaključku u prilog ontičkom statusu žene u uskrsnuću: žena uskrsuje kao žena. Drugo žarište ovoga razgovora nebeska su događanja na kraju vremena, koja se promatraju i iz perspektive prirodne filozofije. U dvanaestom i trinaestom razgovoru obrađuju se dvije teme s filozofskom pozadinom: poimanje božanske pravde i Aristotelova slika svijeta nakon Suda. Četrnaesti razgovor, posvećen u cijelosti raju, propituje tri teme koje pretpostavljaju filozofsko promišljanje: osjete, blaženstvo i prijateljstvo. Petnaesti razgovor nudi eshatološku antropologiju gradeći na trima pojmovima: prćije duše, prćije tijela i djela od slave, čime se po analogiji s ovovremenom filozofijom o čovjeku uvode obilježja čovjekove duše, tijela i djelovanja. Orbinovo
Zrcalo duhovno
odlikuje se dakle opsežnom i vrlo razvedenom filozofskom sastavnicom, što dakako duguje svom predlošku – djelu
Specchio spirituale
Angela Ellija, ali i Orbinovoj spremnosti da oblikuje hrvatske nazivke za mnoge filozofske i teološke pojmove. Iako prijevod, Orbinovo
Zrcalo duhovno
prva je zbirka teoloških svaštica (
quaestiones quodlibetales
) tiskana na hrvatskom. K tomu ono je i prvi asketski priručnik »o prvim i posljednjim stvarima« na hrvatskom, čije je prvo izdanje tiskano četrnaest godina prije
Četiri poslidnja človika t. j. od smarti, suda, pakla kraljestva nebeskoga
(1628) Franje Glavinića. Bartolomeo Zanetti, Marco Ginammi i Bartolo Occhi, jedan rimski i dva mletačka tiskara, osigurala su stoljetni vijek Orbinovu prevoditeljskom naporu i tako omogućila da se zahtjevnije hrvatsko čitateljstvo upozna s kršćanskim naukom o prvim i posljednjim stvarima čovjeka u vrlo razvijenom obliku, da se susretne s nosivim tvrdnjama Augustina i Tome Akvinskoga, kao i s višestoljetnom tradicijom komentiranja
Sentencija
Petra Lombardskoga, da se susretne sa slikama svijeta mletačkoga kasnorenesansnoga kozmografa Giuseppea Rosaccia i arapskoga ptolemejevca Ahmada Al-Farghānija iz 9. stoljeća, da usvoji mnoge nove hrvatske nazivke iz niza filozofskih i teoloških disciplina, da u naporu tumačenja biblijske poruke prepozna kako se katolička teologija srodila s aristotelizmom, napose s Aristotelovom slikom svijeta i Aristotelovim poimanjem žene. Čitajući Orbinovo
Zrcalo duhovno
, hrvatski je čitatelj mogao i sâm sazrijevati u metodološkom pogledu, primjerice mogao je naučiti: kako se postavlja pitanje, a što mora sadržavati odgovor; kako se odnosi pitanje i potpitanje; kako se zauzima stav kad se mišljenja autoriteta razilaze. Pojava i trajanje Orbinova
Zrcala duhovnog
toliko su važniji, koliko se to djelo bitno razlikuje od ostale produkcije religioznoga štiva pretežito namijenjenoga najširim slojevima hrvatskoga naroda radi svladavanja kratkoga kršćanskoga nauka. Četiri izdanja
Zrcala duhovnoga
od 1614. do 1703. godine dokazuju da je knjiga s vrlo sofisticiranim filozofsko-teološkim aparatom, uobličena u niz od 150 pitanja ili dvojba, mogla tijekom 17. stoljeća postati uspješnicom među hrvatskim čitateljima, napose dubrovačkim.
Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovječanskoga (Spiritual mirror of the beginning and end of human life, 1614), Mavro Orbin’s translation of the work Specchio spirituale del principio et fine della vita humana by Angelo Elli, a Franciscan of Milan, is the only book that this famous Dubrovnik Benedictine wrote in Croatian. It owed its publication to the efforts of the commissioner and patron Rade Sladojević, translator Mavro Orbin, and editor Bartol Kašić: Orbin signed his dedication to Sladojević on 20 April 1606 during his abbacy at St. Michael Monastery in Pakljena on the island Šipan; on 20 August 1613, almost three years after Orbin’s death, Sladojević prompted the Jesuit Kašić to make arrangements for the publishing of Orbin’s translation in Rome, whereupon in November that year Kašić wrote a censure and edited the text of Orbin’s manuscript for print according to his own instruction for Croatian writing system “Nauk za dobro pisati Slovinski i lasno pročtiti ovo libarce” (“Instruction for the correct writing of Croatian and easy reading of this booklet”); lastly, the Jesuit of Pag appended to the edition his own poem entitled Čtivnikom (To the readers), which thus became his first poem to be printed, bearing the date 25 March 1614. According to the evidence presented here, Orbin based his translation on the edition of Elli’s work from 1601, which is essentially augmented and revised in relation to the 1600 edition. Orbin’s Zrcalo duhovno features three genre characteristics: 1. a series of dialogues; 2. a collection of quodlibetal questions; 3. an ascetic handbook on “the last things” (de novissimis). Due to the third genre feature Elli and his Croatian translator often refer to the second and fourth book of Sentences by Peter Lombard. To the philosophical layer in Zrcalo duhovno the reader’s attention is first drawn by the index of “valuable authors” at the beginning of the edition. Listed here are two philosophers, Aristotle and Seneca, physician Avicenna, along with the leading figures of the high scholastics, all equally prominent as both theologians and philosophers, and a succession of Franciscan commentators of Peter Lombard’s Sentences from Alexander of Hales to John Duns Scotus. Yet the presence of philosophical topics may only be fully revealed by a comparative study of Elli’s original text and Orbin’s translation. The first dialogue, which discusses the questions on the creation of the world, provides basic philosophical insights on God, world and man. This dialogue is also noted for the fact that it dwells on the question: “What is a woman?” without previously discussing the question: “What is a man?” or “What is a human being?”, whereby Orbin adopts the tradition of misogyny in Christianity imbued with Aristotelianism. The second dialogue, focused on the original sin of Adam and Eve, exposes four ‘definitions’ of death: 1. “one nothing;” 2. “privation of life,” whereby he evidently leans on one of the three principles of a physical body in Aristotle’s Physics: privatio, in Elli’s original privatione; 3. “separation of the soul from the body;” 4. “the last of all the terrible things” in Aristotle
Rad ukazuje na to do koje je mjere filozofska antropologija – napose njena tri predstavnika Max Scheler, Helmuth Plessner i Arnold Gehlen – referentna točka za Novu fenomenologiju Hermanna Schmitza. ...Nudi se analiza sličnosti i razlika u odnosu spram, primjerice, toga kako napasti problem ljudskog bića, kakav je značaj korporealnosti (osjećaja tjelesnosti) te kakvu vezu čovjek ima sa svijetom. Postupak povezuje dvije relevantne filozofske škole i razrađuje daljnji pristup.
Stavljanje čovjekova dozrijevanja u fokus pedagoške preokupacije ali i odgoja kao praktične primjene pedagoških načela u praksi, mora imati svoje jako teorijsko utemeljenje. Tim se pitanjem načelno ...bavi pedagoška antropologija kao jedna od edukacijskih disciplina, a kojoj se ovim prilogom želi osigurati dodatne spoznaje jednim posve novim izvorom. Autor u svom razmišljanju kreće od već davno usvojenog načela čovjekove potrebe i mogućnosti odgajanja u što, za razliku od
mnogih dosadašnjih istraživanja, unosi komponentu koja se u pedagoškoj literaturi pojavljuje rijetko ili nikako, naime, da osim filozofsko-psihološko-sociološkog poimanja čovjeka postoji i snažno
milenijsko religijsko naslijeđe viđenja ljudskoga bića koje ni u kojem
slučaju ne bi smjelo biti zanemarivano, a još manje obezvređivano želi li se čovjekovu potrebu za odgojem i njegovu odgojivost obuhvatiti u cijelosti. Pritom se u prilogu služi religijskim zasadama koje se smatra svjetskima zbog milijardskog mnoštva sljedbenika čija se misao i praksa provjeravala tisućljećima pa zbog toga i silnog utjecaja kojega su ostavile te tradicije na kulturu pojedinih naroda.
Riječ je o hinduizmu-budizmu te židovstvu-kršćanstvu i islamu unutar čega se insistira na specifičnosti viđenja čovjeka i pojedinih ljudskih vrijednosti te njihova njegovanja, odnosno istraživačkim načelom komparacije upućuje se i na ono što pojedine religijske tradicije ne prihvaćaju niti promiču kad je riječ o čovjeku. Tako se autor nada da je učinio iskorak obzirom na dosadašnja promišljanja pedagoške antropologije i ukazao na nove mogućnosti istraživanja ljudske potrebe i mogućnosti odgoja što može biti od velike pomoći kako interdisciplinarnoj nadogradnji pedagoške teorije tako i sveobuhvatnosti pedagoške prakse.
Pavao Vuk-Pavlović (1894–1976) se o nauku Immanuela Kanta (1724–1804) očitovao u tri monografije (Spoznaja i spoznajna teorija; Ličnost i odgoj; Spinozina nauka) i pet članaka (»Spoznajna teorija i ...metafizika«; »Misaoni put J. J. Rousseaua«; »Bemerkung zum westlichen und östlichen Atheismus«; »Duševnost i umjetnost«; »Slikar u ontologičkome bogokazu Anselma Canterburyjskog«). Pritom je iskazao upućenost u sadržaj Kantove Kritike čistoga uma, Kritike praktičkog uma, Kritike rasudne snage, Prolegomene za svaku buduću metafiziku, Antropologije u pragmatičnom pogledu i u sadržaj napomena (Bemerkungen) uz djelo Razmatranja o osjećaju lijepog i uzvišenog.
Najbrojnije prosudbe odnosile su se na Kantove stavove o spoznaji i spoznajnoj teoriji u Kritici čistoga uma. Te stavove Vuk-Pavlović je nerijetko kritizirao. Naime, smatrao je da je Kant u Kritici čistoga uma spoznaji i spoznajnoj teoriji namijenio neograničenu moć, da je spoznajnu teoriju zamijenio metafizikom, da je »Ding an sich« odredio kao jedino moguće određenje metafizičkog realiteta, te da je njegov, kako ga Vuk Pavlović naziva, »kopernikovski obrat« najbolje nazvati »ptolemejevskim«, jer Kant njime »kosmocentričnu filosofiju hoće da zamijeni egocentričnom.«
Međutim, Vuk-Pavlović nije uvijek kritizirao Kantove tvrdnje. Primjerice, izvijestio je da je u Kritici čistoga uma bio u pravu kada je tvrdio da su prostor i vrijeme oblici zora koji ne iskazuju »ništa o ‘stvari o sebi’«, a da je u Kritici praktičkog uma postojanje Boga ispravno odredio kao postulat čistog praktičkog uma.
Iz antropoloških (po)stavki Jaspersove filozofije egzistencije: egzistencija – čovjekova mogućnost i čovjek – moguća egzistencija, iščitava se njegov stav prema filozofskoj antropologiji. Naime, po ...mogućnosti(ma) je čovjek otvorena egzistencijalna stvarnost »suprotstavljena « svim pokušajima stvaranja zatvorene slike o njemu. Čovjekova je sloboda njegov do kraja neotkriveni bitak po kojemu on ne može biti predmet istraživanja. S obzirom na to da Jaspers svojom filozofijom egzistencije odbija mogućnost postizanja cjelovitog i zaokruženog znanja o čovjeku i njegovu bitku, kao i mogućnost postuliranja posebnog aspekta o čovjeku i fiksiranje spozanje o njemu, njegova je filozofija svojevrsna kritika filozofske antropologije, odnosno antropološke teorije cjeline.
Članak donosi pregled uloge koju Lockeova teorija odgoja ima u njegovu sustavu ideja. U prvome i drugome dijelu teksta ocrtavaju se glavne interpretacije Lockeova teksta o odgoju, koje polaze s ...religijske točke gledišta. U trećemu dijelu raspravlja se o značajnim interpretacijama Lockeova djela u okviru povijesti odgoja. U narednome poglavlju izlažem moju hipotezu o utjecaju koji je Lockeova filozofska antropologija, kako je ocrtana u njegovim radovima o odgoju, izvršila na njegovu političku filozofiju. Koherentnost Lockeovih ideja dalje se prikazuje na primjerima iz njegovih radova iz epistemologije, političke filozofije i teologije. Lockeov rad na pitanjima odgoja interpretira se kao poveznica između ovih triju područja. Na kraju teksta donosim nekoliko primjera recepcije Lockeovih radova u području središnje Europe.
Odnos između čovjeka i prirode čini se trivijalnim filozofskim problemom. Ipak, on otkriva mnoga nova razmatranja koja govore da postoje mnogi ozbiljni problemi koji se tiču znanosti, etike, ...filozofije i socijalnih teorija. Ta razmatranja vode nas do povijesnih i filozofskih osvrta. Oni nam daju dva važna principa: mehanicistički i materijalistički (F. Bacon, R. Descartes, J. Locke itd.) te automatizirani proizvodni proces (H. Arendt). Ti principi bit će kritizirani od kritičke filozofije M. Horkheimera i T. Adorna kao pogrešna uporaba uma. Njegova povijest trebala bi biti obnovljena da iznova počne proučavati veliku tradiciju objektivnog uma nasuprot tradiciji subjektivnog uma. Moderni razvoj znanosti, tehnologije i teorije donio nam je dva moguća pristupa problemu: biotehnološki i filozofijsko antropološki. Zaključak je sačinjen od misli i pitanja vezanih uz problem bioetike i biopolitike.
Filozofska nauka o čovjeku, odnosno filozofska antropologija, nastoji na vidjelo iznijeti bit čovjeka. Taj je pokušaj u načelu veoma složen jer je i objekt ove discipline, tj. čovjek sam, veoma ...kompleksno biće. Srčiku te kompleksnosti nesumnjivo sačinjava čovjekovo duhovno-tjelesno ustrojstvo. Klasični su autori udžbenika ove discipline u svom metodološkom postupku nastojali ukazati na naročitost čovjekove naravi. Pokazivali su na duhovnu dušu s njezine dvije temeljne sposobnosti: um i volja. Neki noviji autori su također nastojali analizirati i čovjekove vlastitosti, kao što su primjerice jezik, društvenost i političnost, znanost, kultura, umjetnost, rad i tehnika, igra, zabava i smijeh, etičnost te religioznost. I njihova je analiza na svoj način ukazala na čovjekov «novum» naspram drugim bićima u svijetu, a to je duh. Govor o vlastitostima je zaista obogatio antropološki govor unijevši dodatnu svježinu u filozofsku disciplinu o čovjeku te tako njegovu narav učinio, ako ne razumljivijom, onda svakako zanimljivijom.
Namjera je ovoga priloga da se u sklopu projekta »Neoskolastička filozofija u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću«, koji inače provodi Filozofski fakultet Družbe Isusove, predstave javnosti udžbenici, ...odnosno skripta iz područja filozofske antropologije naših manje ili više poznatih neoskolastičkih autora. Riječ je o sljedećim autorima: Josip Stadler, Stjepan Zimmermann, Karlo Grimm, Ivan Butković, Bonifac Badrov, Božo Milanović, Ante Kusić, Ivan Kozelj, Josip Weissgerber, Miljenko Belić, Dominik Budrović, Josip Kribl, Ćiro Markoč te Stanko Anić-Milić. Ti su autori predavali filozofiju na filozofsko-teološkim učilištima širom hrvatskoga nacionalnog korpusa: u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Pazinu, Dubrovniku, Makarskoj i Sarajevu. Neka od tih djela ostala su u ciklostilskom izdanju jer u ondašnjim okolnostima nisu mogla biti tiskana. Služila su za spremanje ispita, i to većinom svećeničkim kandidatima u njihovim zavodima. Neki od spomenutih autora dočekali su demokratske promjene pa su svoja skripta priredili za tisak, a neki su pak spisi ostali u arhivima, knjižnicama ili pak u privatnom posjedu čekajući pogodnija vremena. Treba napomenuti da su neka od tih djela bila posve nepoznata široj znanstvenoj javnosti pa sada po prvi put dolaze na svjetlo dana.
Budući da je u ovome prilogu riječ o temeljnom istraživanju, u našem ćemo postupku jednostavno kronološki nanizati autore s njihovim kratkim kurikulumom te njihova djela, razlikujući pritom tiskana od ciklostilskih izdanja. Sažeti opis svakoga udžbenika obuhvatit će autorovu misao o epistemološkom statusu filozofije o čovjeku, metodološku procjenu udžbenika te ukazati na njihove predloške.
U članku se objašnjavaju osnovna načela i praktična rješenja klasifikacije filozofije u sustavu Univerzalne decimalne klasifikacije (UDK) u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U ...sadržajnoj obradi filozofske literature možemo razlikovati nekoliko skupina: izvorna filozofska djela, studije, kritike i interpretacije pojedinih filozofa ili filozofskih sustava, povijest filozofije te referentnu filozofsku građu. Klasifikacijska shema filozofije prema UDK razvrstava građu u tri osnovne skupine: priroda filozofije i filozofiranja, filozofske discipline, filozofski sustavi i gledišta. Po nekim karakteristikama koje proizlaze iz same prirode filozofskog mišljenja, kao specifičnoga intelektualnog fenomena zapadne civilizacije, skupina filozofije razlikuje se od skupina svih drugih znanstvenih područja i disciplina. Mnoge od tih znanosti nastaju u okrilju filozofije, što i u suvremenosti uvjetuje specifičan odnos među njima. Ističe se potreba dosljednog okupljanja filozofskih djela u skladu s njihovim predmetom i oblikom kako bi se osiguralo njihovo pronalaženje i uporaba.
PDF
