S polazištem u Freudovu Fragmentu analize slučaja histerije, tekstu poznatijem pod naslovom Dorin slučaj, koji je ostavio dubok trag u
suvremenoj teoriji, a napose u njezinim feminističkim ...odvjetcima, rad će se usredotočiti na status književnosti u feminističkoj raspravi o
histeriji. Upućujući na psihoanalitički pojam (bi)seksualnosti, razmotrit ćemo relaciju feminističkih koncepcija histerije i književnosti, njihove
implikacije za političke dimenzije i metodološke procedure feminističkoga disciplinarnog polja te njihov udio u povratnoj sprezi književnosti,
feminističke kritike, psihoanalize i dekonstrukcije. Sagledat ćemo raspravu koja polazi od Freuda i privlači doprinose različitih teorijskih
provenijencija, među kojima ćemo istaknuti nesuglasja o histeriji u francuskoj teoriji (Cixous – Clément) te kritičke analize Peggy Kamuf,
koje ih upleću u širu polemiku o politici (čitanja) ne samo književnoga nego i teorijskoga, a stoga i psihoanalitičkoga teksta.
This text presents a discussion of the history of one course in historiographic and anthropological studies of mass witch persecutions, namely the course that considers them a psychopathological ...phenomenon, and considers the Early Modern Period a period of madness – hysteria, mass hysteria, fantasy. Such studies are based on the tradition of medical, neurological, psychiatric and psychoanalytical work which started with the psychopathologization of women accused of witchcraft, where Charcot and Freud play a significant role. An example of a witch trial record from a trial held in Križevci in 1751 and 1752 is discussed from the point of view of hysteria as a sort of lust and fear in relation to the dominant aff ective policy and the affective atmosphere, indicating an inseparability between personal fears and anxieties and social dynamics.
Na ludost, kao jednu od najkontroverznijih i najizazovnijih renesansnih tema, nije znatno utje- calo samo njezino srednjovjekovno naslijeđe, nego i srednjovjekovna shvaćanja dominantne muževnosti i ...podložne, ranjive ženstvenosti. Stoga su brojne renesansne rasprave žarko pokušavale objasniti brojne, ali često identične, mentalne poremećaje. No pri određivanju postojale su brojne poteškoće. Cilj je ovoga rada analizirati i objasniti rodnu percepciju dvaju mentalnih poremećaja, ponajprije „ženske“ histerije i „muške“ melankolije. Histerija se prvotno estetizirala i eroticizirala, dok se melankolija intelektualizirala. Kao čovjek svoga vremena Shakespeare je zasigurno bio upoznat s rodnim percepcijama ludosti. Njegov opis ženskih likova u tragedijama raznolik je upravo zbog njegova izravnoga preispitivanja tih kategorija. Njegov prvi ženski histerični lik, Ophelia, neupitno je konvencionalan, dok lady Macbeth preispituje ustaljene rodne uloge. Kralj Lear, s druge strane, poseban je slučaj čovjeka koji boluje od ženske bolesti.
Ključna riječ za razumijevanje takozvanih funkcionalnih, psihogenih odnosno neurotskih poremećaja jest histerija. Taj drevni medicinski pojam čiji se prvi tragovi pronalaze još u starom Egiptu, a ...koji kao dijagnoza postoji od 17. stoljeća u medicinskoj nozologiji, u modernoj je medicini preimenovan, počev od 1952. i DSM-1, a posebice revolucionarnog DSM-3 iz 1980., u mnoštvo naizgled nepovezanih
novih sindromskih dijagnoza raspoređenih u razne dijagnostičke kategorije što nazivamo „razbijanjem histerije“ kao okvira za razumijevanje neurotske patnje. Kao psihoanalitičari i psihijatri psihodinamičari držimo da je time nauštrb medicinskoj psihoterapiji otvoren put prema tvorbi beskrajnih bihevioralnih sindroma,
takozvanih poremećaja, bez psihogene etiologije. Psihoanaliza je i nastala kao psihoterapija histerije i razumjela ju je kao nitko dotad, a ni poslije. Daleko od toga da je psihoanaliza odgovorila na sva pitanja povezana sa zagonetkom imena „histerija“, a vjerujemo da će nam nove odgovore pružiti neuroznanost i neuropsihoanaliza.
Nadalje, držimo da je zadaća psihoanalitičara da održava histeriju „na
životu“ u medicinskim disciplinama koje su je se prelako odrekle i da trebamo biti u stalnom konstruktivnom dijalogu s njom, jer ona kao takozvana protejska bolest u svakom novom dobu mijenja kliničke slike, te da i dalje psihoterapijski liječimo histerike neovisno o dijagnozama i ideologijama pod kojima se skrivaju. Histerija nije, unatoč referenci na maternicu u nazivu, „ženska bolest“ nego je zastupljena u oba spola, a posebice i u pomodnim mnogobrojnim „rodovima“. U članku ćemo
raspravljati o povijesti te bolesti, njezinu mjestu u suvremenim psihijatrijskim klasifikacijama te o suvremenom psihoanalitičkom pogledu na nju.
Recepcija Ibsenove drame Gospođa s mora (1888) umnogome je posvećena zagonetki njezina svršetka u kojem nas, namjesto očekivanog
bračnog brodoloma, u završnici dočekuju supružnici sjedinjeni u iznova
...pronađenoj bračnoj sreći. Nadovezujući se na ibsenološke rasprave u
kojima se nastoji odgovoriti na pitanje zašto se mrki Nordijac odlučio za
sretan kraj, u radu se pokazuje da se objašnjenje kraja Ibsenove drame
može pronaći u Pirandellovu komadu Naći se (1932). Naime usporedo
čitajući Ibsena i Pirandella, otkrit ćemo da je problem odnosa spolova
nemoguće razlučiti od pitanja sklada čovjeka i prirode – osjećaja sjedinjenosti sa svemirom koji psihoanaliza opisuje pojmom „oceanskog
osjećaja“. Promatrajući pitanja početka i kraja, ulaska i izlaska, iskona
i eshatona u metapoetičkom ključu, u radu se prati kako se fantazam
početka kao jednine i bespolnosti koji nalazimo u Ibsena zrcali u psihoanalitičkim radovima Sigmunda Freuda, Sándora Ferenczija te Jacquesa Lacana, odnosno kako se pretače u Pirandellov metateatarski komad.