Polazeći od pitanja raskoraka između vjerskih uvjerenja i društvene prakse, rad iz perspektive socijalnog nauka Crkve obrađuje solidarnost kao socijalno načelo i moralnu krepost u njezinoj ...povezanosti s konceptom „postati bližnji“ na temelju socijalne enciklike pape Franje Fratelli tutti (2020.).Teorijski se sistematizira solidarnost kao načelo višedimenzionalne povezanosti te pitanje prijenosa solidarnosti između dimenzija. Proučava se solidarnost kao moralno-etička krepost kao i solidarnost pod vidom rasta čovještva bližnjega, ali i rasta čovještva osobe koja prakticira solidarnost (ultimum potentiae). Rezultati pojmovne analize enciklike Fratelli tutti u kombinaciji s elementima deskriptivne statistike pokazuju povezanost svih razina solidarnosti (mikro, mezo i makro) kao i paradigmatsko proširenje pojma bližnjega kroz novu sintagmu „postati bližnji“. Ona kao originalan doprinos enciklike dalje razvija formulaciju enciklike Sollicitudo rei socialis o tome kako se „strukture grijeha“ mogu pobijediti jedino dijametralno oprečnim stavom: zalaganjem za dobro bližnjega. Također sintagma pruža smjernicu za etičko pozicioniranje u odnosu na individualizam, osobito u njegovu ekonomskom obliku.
Starting with the issue of the gap between religious beliefs and social practice, the paper, taking the perspective of social doctrine of the Church, studies solidarity as a social principle and moral virtue in its connection with the "becoming a neighbour" concept, based on the "Fratelli tutti" social encyclical by Pope Francis. The theoretical part of the paper studies solidarity as a principle of multidimensional connection and interdependence, and the question of transferring solidarity between its dimensions. Solidarity as a moral-ethical virtue, as well as the importance of the social source of solidarity at the micro (individual) level is covered in terms of achieving the growth of the neighbour humanity, but also the growth of the personal humanity (ultimum potentiae) of the person practising solidarity. The results of the terminological analysis of the „Fratelli tutti“ encyclical in combination with elements of descriptive statistics show the connection of all levels of solidarity (micro, meso and macro), as well as the paradigmatic expansion of the term of „neighbour“ through the new syntagm „to become neighbour“. As an original contribution of the encyclical, it further develops the formulation of the „Sollicitudo rei socialis“ encyclical about how „structures of sin“ are only conquered by a diametrically opposed attitude: a commitment to the good of one's neighbour. The syntagm also provides a guideline for ethical positioning in relation to individualism, especially in its economic form.
Provedeno istraživanje u ovoj nam prezentaciji nudi moralnu perspektivu gostoljubivosti u kojoj se sloboda vjerovanja konfigurira kao intencionalnost vjere. Propitivanja u biblijskom i filozofskom ...dijelu imala su namjeru izdvojiti temeljne strukture gostoljubivosti kao univerzalno antropološke u svojoj teologalnoj vezi i intrinzičnoj ljudskoj dinamici. Kristovo otajstvo, uz premise cjelokupne hermeneutike ljudske gostoljubivosti ocrtane u svjetlu objave, postaje privilegirano teološko mjesto njezinog cjelovitog i konačnog poimanja i njezinog potpunog ostvarenja (Mt 25,31-46).
Fenomenologija intersubjektivnosti predstavlja subjekt u relaciji kao ontološki temelj gostoljubivosti koja u svjetlu objave postaje hermeneutički put i sam razlog njezine vjerodostojnosti. Dinamika međuljudskih odnosa u gostoljubivom odnosu podrazumijeva biti-s-drugim i biti-za-drugoga, u kontinuiranom kretanju otvorenosti prema drugosti u agapičnom poretku. Ta ga dinamika u potpunosti upisuje u temelj registra kršćanskoga moralnog djelovanja.
Izvorni čovjek u biblijskoj objavi pokazuje svoju sposobnost otkrivanja izvorne Božje nakane u gostoljubivoj dobrodošlici, kao čin svjesne i odgovorne slobode za dobrobit drugoga i kao dar i brigu, koji su kadri nadvladati bilo kakvu drugost/razliku, čak i onu najradikalniju.
Freundschaft begleitet den Menschen von Anfang an, und diese offenbart sich in einer dauerhaften zweifachen Verfügbarkeit: mit jemandem sein und für jemanden da sein. In dem Aufsatz wird Aristoteles’ ...philosophische Reflektierung der Freundschaft analysiert. Besondere Aufmerksamkeit gilt dabei dreierlei Motivationen, die die Menschen zu verschiedenen Freundschaftsbeziehungen anregen. Die Gründe dieser Beziehungen können Eigennutz, Vergnügen oder auch Tugend sein. Es wird gezeigt, dass die auf Eigennutz basierende Freundschaft keine wahre Freundschaft ist, weil dadurch nicht das Gute der Person verwirklicht, sondern das Gute, das eine Person hat, von einer anderen Person ausgenutzt wird. Eine solche Freundschaft nennt man Reziprozitätsfreundschaft, da man von dem anderen etwas erwartet, statt mit ihm seiner selbst wegen Umgang zu pflegen. Diesem Freundschaftstyp ähnelt die zum Vergnügen geschlossenen Freundschaft. Weder der erste noch der zweite Freundschaftstyp lehnen sich an das wesentliche, auf dem Wert und der Würde des Menschen basierende Prinzip an, sondern an das Prinzip des Eigennutzes bzw. des Vergnügens, womit ausschließlich eine symbiotisch-egoistische Beziehung verwirklicht wird. Besonders betont wird die einzig wahre Freundschaft, die sich auf der Tugend gründet und daher ihren Höhepunkt im Guten erreicht. Nur derjenige, der gut ist, kann gut zu dem anderen sein, der auch gut ist. Die auf dem Guten basierende Freundschaft ist ein erhabener Freundschaftstyp, da sich dabei der Horizont des wahrhaftigen Guten und der Selbstlosigkeit weitet und man dem Freund seiner selbst wegen das Gute gönnt und nicht, weil man von ihm etwas erwartet. Auf kritische Weise wird der Standpunkt Aristoteles’ ausgelegt, dem zufolge Tugend auf dem persönlichen Plan allein nicht ausreicht, sondern auch auf dem Plan des Gemeinwesens angestrebt werden muss. Deshalb hängt von der Freundschaft als einem Ausübungsplatz tugendhaften Handelns ab, wie sich die zwischenmenschlichen Beziehungen in der Gesellschaft gestalten.
Radost kao blaženstvo PAVLIĆ, Richard
Bogoslovska smotra,
01/2016, Volume:
85, Issue:
4
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Članak se bavi pitanjem čovjekove sposobnosti za sreću ili radost. U tom smislu poseban naglasak se stavlja na kršćansko poimanje radosti kao blaženstva. Ono se kroz povijest teologije i kršćanske ...duhovnosti uvijek veže uz vjeru i krepostan život. U tom smislu govor o kršćanskom poimanju sreće i radosti kao blaženstva nužno uključuje tematsko ispreplitanje teologije i duhovnosti, razumnog i kreposnog života. Nakon polazišnog biblijsko-antropološkog promišljanja na temu radosti, središnji dio članka posvećen je teologiji blaženstva s naglaskom na Augustinovoj i Tominoj teološkoj misli. Polazeći od njihovih filozofsko-teoloških pretpostavaka za kršćansko poimanje sreće, te u svjetlu kršćanske duhovnosti i poticaja pape Franje u Evangelii gaudium, iznova se promišlja specifično kršćansko poimanje sreće kao blaženstva.
Autori osvjetljuju lik blaženoga Ivana Merza, nedovoljno poznatog blaženika hrvatskog naroda, analizirajući njegov lik i djelovanje pod vidom načina ostvarenja kreposti u njegovu životu. S obzirom na ...to da nije doživio mučeništvo krvlju, njegovo proglašenje blaženim zasniva se na izvrsnom ostvarenju kreposti, pogotovo onih teologalnih. U ovom se radu dokazuje da je Blaženik ove kreposti živio svjesno, slobodno i radikalno. U tom smislu njegov život postaje paradigmom kršćaninu koji je sve više pozvan živjeti svoj moral sukladno kršćanskim krepostima, s obzirom na to da je u dinamičnosti života izuzetno teško živjeti kršćanski moral ravnajući se samo izričitim normama koje nastoje upravljati ljudskom svakodnevicom. Ovim se radom tako pokazuje da je blaženi Ivan Merz izuzetno moderan svetac kojega valja dodatno proučavati i nadasve slijediti.
Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike ...kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova originalnost u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa.
U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.
Jelo i piće uvijek su aktulana tema jer su svagdanja egzistencijalna potreba, ali i izvor naslade. Kroz povijest jelo i piće nisu ostali samo nutricionističko pitanje nego odražavajui elemente ...kulture. Teme vezane uz hranu i piće pojavljuju se i u Marulićevu opusu, u kojem se književni i moralistički aspekt neodvojivo prožimaju i nadopunjuju. Poglede na jedenje i pijenje on je gradio na temelju literature, ali također čitajući i zbilju oko sebe, te ih je ukomponirao u svoj opus i kao poetičku sastavnicu i kao prigodu za moralističku pouku. U svojim stavovima on se uvijek oslanja na dugu tradiciju – onu filozofsku, koja je zagovarala umjerenost i slobodu od strasti, a i onu kršćansku, koja čitav život podređuje vječnosti. Ipak, nipošto nije sklon ekstremizmu ni rigidnom opsluživanju posta; naprotiv, smatra kako se i za tijelo valja pobrinuti koliko to traži prirodna nužda, da bi se moglo vršiti druge pobožne čine. Post, dakle, nema vrijednost sam po sebi; valja više nastojati oko pobožnosti i pravednosti nego oko posta. Svrha je posta da olakša ostvarenje »onoga duhovnog posta koji je Bogu po volji«, tj. izbjegavanje poroka i krepostan život, da bi se naposljetku uživalo u vječnosti.
Kršćanska se krepost vjere shvaća kao osobni odgovor
čovjeka Bogu. Da bi se uspjela autentično ostvariti, potrebna
joj je ulivena Božja milost kojom bi se antropološka pripravnost
na vjeru, uzdigla ...na nadnaravnu razinu, kako bismo mogli
egzistencijalno povjerovati. U ovom aspektu bitan nam je čovjekov
slobodni pristanak udijelom razuma, volje, i savjesti, kao naravnoracionalnih
fenomena, potrebnih za daljnje razumijevanje vjere.
Po tim naravnim predispozicijama, kršćansko iskustvo vjere
ostvaruje željeni susret s Bogom.
U nemogućnosti vjerskog spoznanja ili pak, njene
svjesne ignorancije, a napose odbacivanja vjere, nailazimo na
problematiku direktnog grijeha protivnog kreposti vjere, kroz
različite ateističke forme. Stoga se nastoji prikazati na koji
je način Crkveno Učiteljstvo nastojalo apologetski odgovoriti
na suodnos vjere i ateizma te koje je smjernice razradilo kao
poticaje i dužnosti vjernicima za odgovornije svjedočenje svoga
kršćanskoga kreposno-vjerskog uvjerenja.
PDF
