Difuzni B- limfom velikih stanica (DLBCL) je najčešći histološki tip nonHodgkinovog limfoma. Standardna kemoterapija se provodi primjenom protokola CHOP (ciklofosfamid, doksorubicin, vinkristin i ...prednizon). Dodavanje rituksimaba standardnoj kemoterapiji značajno je povećalo uspjeh liječenja i ukupno preživljavanje tih bolesnika. Incidencija izoliranog relapsa limfoma u centralni živčani sustav (CNS) javlja se u 1,2-10,4% bolesnika, a ishod je gotovo uvijek fatalan. U radu je prikazan klinički tijek u bolesnice s proširenim B-velikostaničnim limfomom koja je liječena imunokemoterapijom i ubrzo nakon postizanja potpune remisije razvila izolirani relaps limfoma u CNS-u. Stav o profilaksi relapsa limfoma u CNS-u u bolesnika s DLBCL nije usuglašen, te ostaje otvoreno pitanje kod kojih bolesnika i kako provesti profilaksu takvih limfoma. Rizik od relapsa limfoma u CNS-u je u mlađih bolesnika vrlo malen s malim rizikom smrtnog ishoda koji se klasificira kao stupanj 0 i 1 prema Međunarodnom prognostičkom indeksu (MPI), dok je rizik povećan u bolesnika sa stupnjem rizika 2 do 5 prema istoj klasifikaciji. Rizik od relapsa limfoma u CNS-u je povećan, ako su bolešću zahvaćani organi kao glava, vrat, koštana srž ili testis. Prema rezultatima pojedinih studija čini se da dodavanje rituksimaba standardnoj kemoterapiji ne smanjuje rizik od pojave relapsa limfoma u CNS-u. Isto tako ni intratekalna CNS profilaksa metotreksatom ili profilaksa zračenjem glave ne smanjuju rizik od pojave relapsa limfoma u CNS-u. Pojedine studije upućuju da visoke doze metotreksata primijenjene intravenski možda snizuju rizik od relapsa u CNS u visoko rizičnih bolesnika, ali je to potrebno potvrditi budućim istraživanjima.
Na sastanku održanom u ožujku 2012. godine na kojem su sudjelovali vodeći hrvatski stručnjaci donesene su nove, proširene i osuvremenjene preporuke o dijagnostici i liječenju limfoma. One obuhvaćaju ...morfološku, radiološku i nuklearnomedicinsku dijagnostiku, sustavno liječenje, radioterapiju i praćenje učinka liječenja najvećeg broja tumora limfocitne loze u odraslih osoba. Preporuke su donesene konsenzusom, na temelju izlaganja i prijedloga pojedinih stručnjaka koji su prvo raspravljeni unutar radnih skupina, a potom usuglašeni na plenarnom sastanku.
Uvod: B-velikostanični limfom (B-LCL, od engl. B large cells lymphoma) najčešći je ne- Hodgkinov limfom. Prognoza ovisi o kliničkim značajkama, sažetima u tzv. međunarodnom prognostičkom indeksu ...(IPI, od engl. international prognostic index). Molekulski i imunohistokemijski prognostički bilježi su ili nepouzdani ili njihova cijena i tehnička ograničenja čine rutinsku primjenu nepraktičnom. Stoga je pronalaženje surogatnih biljega, koji mogu poslužiti kao prognostički čimbenik, važan doprinos procjeni individalnog rizika. Cilj istraživanja: odrediti prognostički značaj upalnih prognostičkih bodovnih sustava i širine distribucije eritrocita (RDW, od engl. red blood cell distribution width) u bolesnika s B- LCL-om. Bolesnici i metode: Retrospektivno smo analizirali podatke 81 bolesnika s B-LCL-om koji su dijagnosticirani u razdoblju od 2006. do 2013. godine u KBC-u Osijek. Promatrani su ishodi, ukupno preživljenje (OS, od engl. overall survival) i preživljenje bez događaja (EFS, od engl. event free survival). Korištena je univarijatna i multivarijatna (Coxova regresijska) statistička analiza. Rezultati: Medijan dobi bolesnika bio je 64 godine, 29 ispitanika bili su muškarci (36 %). Vrijednost NLR-a (od engl. neutrophil lymphocyte ratio - omjer neutrofila i limfocita) bila je veća u bolesnika s proširenom bolesti (stadij III i IV) nego u onih s lokaliziranom bolesti (stadij I i II) (medijan raspon 3,12 0,62 - 17,8 vs 2,38 0,56 - 7,5, P = 0,037) i u onih bolesnika koji nisu odgovorili na terapiju (2,64 0,56 - 11,29 vs 4 0,62 - 14,17, P = 0,011). Vrijednost PLR-a (od engl. platelet lymphocyte ratio - omjer trombocita i limfocita) bila je veća u bolesnika s proširenom bolesti (stadij III i IV) nego u onih s lokaliziranom bolesti (stadij I i II) (181,18 13,05 - 608,93 vs 132,24 67,44 - 521,37, P = 0,023), a nije bilo statistički značajne razlike u vrijednosti PLR-a između bolesnika koji su odgovorili na terapiju i onih koji nisu (P=0,151). Bolesnici s višim vrijednostima GPS-a bili su lošijeg općeg stanja (P = 0.002), većeg kliničkog stadija po Ann Arboru (P = 0.03) i imali su lošiji odgovor na terapiju (P < 0.001). Veće vrijednosti RDW-a (%) imali su pacijenti s proširenom bolešću (14,94±1,82 vs 13,55 ± 1,54, P = 0,001) i oni s lošim odgovorom na terapiju (14,94± 1,82 vs 13,55 ± 1,54, P = 0,001). Dvogodišnji OS i dvogodišnji EFS bili su značajno lošiji u bolesnika s NLR > 2,63 (rezna vrijednost izračunata ROC, od engl. receiver operating characteristic, analizom) (65,8 % vs 86,6 % za dvogodišnji OS, P = 0,007; 58,2 % vs 86,6 % za dvogodišnji EFS, P = 0,001) i u bolesnika s RDW > 15 % (rezna vrijednost izračunata ROC analizom) (42,2 % vs 91,7 % za dvogodišnji OS, P < 0,001; 42,9 % vs 83,3 % za dvogodišnji EFS, P < 0,001), dok PLR nije bio značajan za preživljenje. Dvogodišnji OS za pacijente s GPS-om (od engl. Glasgow prognostic score - Glasgowski prognostički bodovni sustav) = 0, GPS = 1 i GPS = 2 bila je 89,6 %, 65,8 % i 36,4 % (P = 0,002). Dvogodišnji EFS bio je 81,6 % za pacijente s GPS = 0, 63,2 % za one s GPS = 1 i 36,4 % za pacijente s GPS = 2 (P = 0,014). Multivarijatna analiza utvrdila je da je RDW > 15 % bio neovisan prognostički čimbenik za OS (HR, od engl. hasard ratio - omjer rizika, 8,873, 95 % CI, od engl. confidence interval - interval pouzdanosti, 2,065-38,132, P = 0,003) i EFS (HR 5,755, 95 % CI 1,733-19,11, P = 0.004), dok je NLR bio prognostički značajan samo za EFS (HR 5,973, 95 % CI 1,832-19,481, P = 0,003). Zaključak: U bolesnika s B-LCL-om naše je istraživanje potvrdilo NLR kao koristan prognostički biljeg, dok PLR i GPS nisu pokazali neovisnu prognostičku vrijednost za preživljenje. Visoka početna vrijednost RDW-a bila je povezana s lošijim ishodom. RDW bi mogao biti lako dostupan, jeftin prognostički biljeg za stratifikaciju bolesnika u rizične skupine.
Background: B-large cell lymphoma (B-LCL) is the most common non-Hodgkin's lymphoma. The prognosis depends primarily on clinical features, summarized in the so-called International Prognostic Index (IPI). There are certain molecular and immunohistochemical prognostic markers in patients with B-LCL, but their cost and technical constraints make such an application in routine impractical and expensive. Therefore, finding surrogate markers that may serve as a prognostic factor is an important contribution to the establishment of individual risk assessment. Objectives: The aim of this study was to analyze the prognostic significance of inflammation based prognostic scores and red blood cell distribution width (RDW) in B-LCL patients. Patients and methods: We retrospectively analyzed data from 81 B-LCL patients diagnosed from 2006 to 2013 at the University Hospital Center Osijek, Osijek, Croatia. We evaluated disease outcome, overall survival (OS) and event-free survival (EFS), and demographic, clinical and laboratory factors affecting outcome. Univariate analysis and Cox regression analysis were used. Results: The median age of patients was 64 years, 29 were men (35.8 %). Higher neutrophil to lymphocyte ratio (NLR) was found in patients with an advanced disase (median range 3.12 0.62 - 17.8 vs 2.38 0.56 - 7.5, P = 0.037 and a poorer response to therapy (median range 2.64 0.56 - 11.29 vs 4 0.62 - 14.17, P = 0.011). Higher platelet to lymphocyte ratio (PLR) was found in patients with an advanced disase (median range 181,18 13,05 - 608,93 vs 132,24 67,44 - 521,37, P = 0,023), values of PLR were not significant for response to treatment. Patients with higher GPS were in poorer general condition (P = 0.002), advanced disease stage (P = 0.03), and a poorer response to therapy (P < 0.001). Higher RDW levels (%) were found in patients with advanced Ann Arbor clinical stage (14.94±1.82 vs 13.55± 1.54, P = 0.001) and in those with poor response to therapy (14.94±1.82 vs 13.55± 1.54, P = 0.001). Patients with NLR values of > 2.63 (cutoff value calculated by receiver-operating characteristic) had a significantly worse two-year OS (65.8 % vs 86.6 %, P = 0.007) and two-year EFS (58.2 % vs 86.6 %, P = 0.001). PLR values were not significant for survival. The two-year OS rates for patients with Glasgow prognostic score (GPS) = 0, GPS = 1, and GPS = 2 were 89.6 %, 65.8 % and 36.4 % (P = 0.002) and EFS rates were 81.6 %, 63.2 %, and 36.4 %, respectively (P = 0.014). Patients with RDW>15 % (cut-off was calculated by receiver operating characteristics) had a significantly worse two-year OS (42.2 % vs 91.7 %, P < 0.001) and two-year EFS (42.9 % vs 83.3 %, P < 0.001). Cox regression analysis showed that RDW > 15 % was an independent prognostic factor for OS (hazard ratio HR 8.873, 95 % confidence interval CI 2.065-38.132, P = 0.003) and EFS (HR 5.755, 95 % CI 1.733-19.11, P = 0.004) while NLR values of > 2.63 were an independent prognostic factor only for EFS (HR 5.973, 95 % CI 1.832-19.481, P = 0.003) Conclusion: Our research confirmed NLR as a useful independent prognostic marker for survival. PLR and GPS did not show an independent prognostic value. High baseline RDW is an independent prognostic marker of poor outcome in patients with DLBCL. RDW could be an easily available and inexpensive marker for the risk stratification in patients with B-LCL.
Usporedili smo nalaze fluoro-18-fluorodeoksiglukoza (FDG) pozitronske emisijske tomografije (18F-FDG PET) i kompjutorizirane tomografije (CT) u bolesnika s malignim limfomom i kolorektalnim karcinom. ...U 14 bolesnika 18F-FDG PET je učinjen 16 puta radi procjene ishoda kemoterapije i/ili radioterapije, odnosno remisije. U jednog bolesnika s klinički jasnim recidivom ne-Hodgkinova limfoma PET je proveden radi procjene proširenosti bolesti prije ordiniranja druge linije kemoterapije. U dvoje bolesnika PET je učinjena dva puta. U šestoro od 14 bolesnika nalaz PET ukazivao je na rezidualnu bolest, dok je u jednog bolesnika bio dvojben. Stoga je u tih bolesnika učinjena i CT; u nekih bolesnika CT je izvedena prije PET, a u drugih nakon PET. Tada smo usporedili nalaze PET i CT te procijenili terapijski odgovor, tj . remisiju bolesti. Znaci rezidualne bolesti bili su prisutni u četvoro bolesnika, odsutni u devetoro bolesnika, dok je kod jednog bolesnika i dalje bilo nejasno je li rezidualna bolest prisutna ili nije. Iako se ovo naše početno kliničko iskustvo odnosi na mali broj bolesnika, CT je promijenio kliničku procjenu rezidualne bolesti u dvoje bolesnika i smatramo da bi uz PET i CT trebao biti sastavni dio dijagnostičke obrade takvih bolesnika.
Autologna transplantacija perifernih matičnih stanica zlatni je standard u liječenju refraktornog ili relapsnoga kemosenzitivnog difuznog B-velikostaničnog limfoma u pogodnih bolesnika. Cilj je ovog ...rada prikazati ishode autologne transplantacije perifernih matičnih stanica u bolesnika s refraktornim ili relapsnim ne-Hodgkinovim limfomom difuznoga B-velikostaničnog tipa. Retrospektivno smo analizirali podatke 62-je bolesnika liječenih autolognom transplantacijom u našem centru u razdoblju od 2000. do 2013. godine. Većina bolesnika (71%) liječena je kemoterapijom miniBEAM, a svi su primili mijeloablativnu kemoterapiju BEAM s reinfuzijom vlastitih matičnih stanica. Ukupna stopa odgovora (kompletna i parcijalna remisija) nakon autologne transplantacije iznosila je 75,8%. Medijan ukupnog preživljenja iznosio je 37,2 mjeseca. Medijan preživljenja bez događaja vezanih uz bolest iznosio je 16,9 mjeseci. Čimbenici statistički značajno povezani s ukupnim preživljenjem bili su aktivnost bolesti prije visokodozne spasonosne terapije, odgovor na spasonosnu terapiju. Internacionalni prognostički indeks, stadij bolesti, odgovor na autolognu transplantaciju perifernih matičnih stanica te radioterapija nakon autologne transplantacije. Liječenje rituksimabom nije bilo statistički značajno povezano s ishodom. U ovoj skupini bolesnika autologna je transplantacija perifernih matičnih stanica bila učinkovita u postizanju remisije i preživljenja, što je dobar i očekivan ishod navedenog postupka. Naglašavamo da je i u skupini bolesnika s kemorezistentnom bolešću autologna transplantacija bila učinkovita u 32,5% bolesnika.
Maligni su limfomi u usnoj šupljini rijetki i čine približno 3,5 posto svih malignih promjena u oralnoj regiji. Opisan je slučaj primarnog non-Hodgkinova limfoma na lijevoj strani mandibule. Nakon ...što je pacijentu izvađen donji lijevi umnjak, perzistirala je spontana i intermitentna bol na lijevoj strani donje čeljusti. Intraoralnim pregledom ustanovljeno je da sporo cijeli postekstrakcijska alveola. Panoramska radiološka snimka pokazala je radiolucenciju s nepravilnim rubovima u stražnjoj mandibularnoj regiji na lijevoj strani. Nakon desetodnevne terapije antibiotikom, bol se smanjila, ali postekstrakcijska je alveola još neadekvatno cijelila. Inicijalno je bila
pogrešno postavljena dijagnoza kroničnog osteomijelitisa. Na temelju histološkog i imunohistokemijskog nalaza postavljena je konačna dijagnoza - difuzni velikostanični limfom B-imunofenotipa. Nakon kombinacije radioterapije i kemoterapije, kod pacijenta se postigla potpuna remisija te su se povukli svi klinički znakovi bolesti. Dijagnosticiranje ekstranodularnog limfoma čeljusti je izazov, jer gotovo uvijek postoji sumnja na malignu tvorbu, a često je prikriven oralnim i dentalnim patološkim stanjima. Stomatolog je vrlo važan u ranom otkrivanju malignih limfoma usne šupljine.
U radu je opisan slučaj devetogodišnjega dječaka s multilokularnim lezijama u objema čeljustima, uz prisutnu facijalnu asimetriju ekstraoralno te intraoralan nalaz zamjetnih gingivalnih lezija s ...fiksiranim oteklinama na lijevoj, te dijelovima desne strane i mandibule i maksile. Radiografske pretrage uključivale su i panoramsku rendgensku snimku na kojoj se vidi tek lagana radiolucentnost u lijevoj premolarnoj i molarnoj regiji mandibule. Incizijska biopsija obavljena je na gingivalnim masama te je histopatološka analiza potvrdila BL. Liječenje se nije moglo završiti, jer se s time nisu složili pacijentovi neškolovani roditelji iz skupine stanovništva niskoga društvenog položaja. Pacijent je umro osam mjeseci nakon što mu je bila postavljena dijagnoza. U ovom smo predstavljanju kliničkoga slučaja nastojali opisati rijedak i povremen slučaj BL-a koji je zahvaćao četiri čeljusna segmenta, što je inače
obilježje endemskog oblika BL-a, te smo željeli istaknuti značenje suradnje između liječnika i pacijenta ili njegovih skrbnika.
Maligni limfomi štitnjače Bečejac, Branko; Gačina, Petar; Stančić, Vladimir ...
Acta clinica Croatica,
06/2007, Volume:
46, Issue:
2
Paper
Open access
Primarni limfomi štitnjače su rijetka bolest, a pojavljuju se u oko 5% slučajeva svih neoplazma štitnjače. Češće se javljaju kod žena, osobito onih s prethodno postojećom Hashimotovom bolešću. U ...Zavodu za hematologiju Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" u 15-godišnjem razdoblju dijagnosticirano je 11 bolesnika s primarnim limfomom štitnjače. Ni za jednog bolesnika, međutim, nije se znalo da boluje od pridruženog Hashimotovog tiroiditisa, što se ne uklapa u podatke iz svjetske znanstvene literature koji govore o 40%-80%. Najčešći simptom koji je doveo bolesnika na pregled liječniku bila je bezbolna oteklina vrata. Dijagnoza je postavljena putem aspiracijske citopunkcije, a ostalim pretragama (CT, UZV, scintigrafija tijela radiogalijem) isključena je proširenost bolesti u druge organske sustave (staging). Treba, međutim, napomenuti kako isključivo citopunkcijom nije uvijek moguće klasificirati difuzni i nodularni limfom. Klasifikacija je provedena prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Danas je općenito prihvaćeno mišljenje da limfomi štitnjače pripadaju skupini limfoma pridruženih mukoznom limfatičnom tkivu (MALT, mucosa associated lymphoid tissue). Najčešći oblik ne-Hodgkinovog limfoma (NHL) štitnjače bio je B stanični fenotip visokog stupnja malignosti. Svi bolesnici su liječeni kemoterapijom po shemi CHOP (ciklofosfamid, doksorubicin, vinkristin, prednizon), a kod 8 bolesnika je primijenjen kirurški zahvat, od toga kod troje zbog kompresivnog sindroma, a potom je provedena radioterapija. Praćenjem bolesnika s primarnim limfomom štitnjače uočena je velika agresivnost bolesti i kratko preživljavanje, ali su rjeđe moguće i potpune remisije.
Limfadenopatija se često javlja u pasa i nije zasebna bolest nego važan klinički nalaz čiji se uzrok mora ustanoviti da bi se moglo poduzeti liječenje i dati prognoza. Citologija danas dobiva na ...važnosti kao dragocjena pomoć pri dijagnosticiranju limfadenopatija zbog svoje jednostavnosti, brzine te brzog dobivanja rezultata s minimalnom traumom i komplikacijama za pacijente. Ovo istraživanje poduzeto je s ciljem da se procijeni vrijednost različitih citomorfoloških uzoraka povezanih s različitim limfadenopatijama u pasa te upotrebljivost aspiracijske biopsije radi dijagnosticiranja limfadenopatija. Ukupno je biopsijom bilo uzeto 109 uzoraka tkiva od pasa s kliničkim limfoadenopatijama. Aspiracijska biopsija pruža mogućnost uzimanja uzoraka za citomorfološku pretragu odgovarajuće veličine i kakvoće. Na zraku osušeni razmasci uzetoga tkiva, obojeni po Romanowskom, daju zadovoljavajuće rezultate, dok su se vlažno fiksirani razmasci tkiva zadovoljavajuće obojili hematoksilin-eozinom po Harrisu i bojenjem po Papanicolaouu. Pretragom 109 uzoraka tkiva pacijenata postavljena je citološka dijagnoza reaktivna hiperplazija u 52 pacijenta, neutrofilni limfadenitis u 25, eozinofilni limfadenitis u 15, metastatske limfadenopatije u 12, limfom u četiri i plazmocitom u jednog pacijenta. Može se zaključiti da su aspiracijska biopsija i bojenje po Romanowskom lako i brzo izvedive metode za uzimanje uzoraka limfnih čvorova i bojenje uzetoga tkiva.
Svrha rada bila je ispitati genetsku nestabilnost limfocita iz perifernog krvotoka primjenom razmjene sestrinskih kromatida (SCE-a) kod pacijenata sa Sjögrenovim sindromom (SS-om). Pacijenti i ...metode: ispitano je koliko je čest SCE (po metafazi) kod pacijenata s primarnim Sjögrenovim sindromom (n=30), zatim kod neliječenih pacijenata (n=15) i među zdravim pojedincima (n=15) u kontrolnim skupinama. Rezultati: vrijednosti srednje učestalosti SCE-a koje smo dobili za pacijente sa SSom, kod onih s neliječenim limfomom i kod zdravih u kontrolnoj skupini, iznosile su 7,77±1,50, 8,80±0,75 i 6,65±1,50. Dobili smo statistički znatne razlike između pacijenata sa SS-om i onih s limfomom (p=0,007) te između pacijenata s limfomom i zdravih sudionika iz kontrolnih skupina (p=0,0001). Nisu zapažene statistički velike razlike između pacijenata sa SS-om i onih u kontrolnim skupinama, s obzirom na srednju čestoću SCE-a (po metafazi). Zaključak: poznato je da se kod oko pet posto svih pacijenata sa SS-om mogu razviti limfomi. Česti SCE smatra se citogenetskim biomarkerom ranoga mutagenog učinka koji upućuje na povećani rizik od raka. Uočili smo da su vrijednosti srednje učestalosti razmjene sestrinskih kromatida (po metafazi) kod triju pacijenata sa SS-om bile više u odnosu prema vrijednostima ustavnovljenima kod pacijenata s neliječenim limfomom. Rezultat se može provjeriti procjenom drugih parametara s važnom zadaćom u malignoj transformaciji.
