Četiri stadija objave Thellman, Gregory S.
Kairos,
12/2017, Volume:
11, Issue:
2
Journal Article, Paper
Open access
Razmišljanja o formiranju novozavjetnog kanona često zanemaruju tvrdnje samih novozavjetnih tekstova, a sve u prilog usmjerenosti na njihove primatelje. Iako je posve jasno da kanonska evanđelja ...predstavljaju Isusovo učenje kao autoritativno, kritički proučavatelji Biblije, međutim, obično odbacuju ili zanemaruju predmnijevani autoritet samih pisanih tekstova Evanđelja. No takav se stav iznova propituje, a egzegeza pojedinih tekstova može potvrditi suprotstavljanje takvoj pretpostavki. Ovaj članak pretpostavlja da postoje četiri stadija objave, koji se impliciraju unutar četvrtog evanđelja. Autor evanđelja koristi odabrane pripovjedne umetke kako bi prenio postuskrsno sjećanje Isusovih učenika te njihovo razumijevanje i vjeru (2,22; 12,16; 20,9) kroz sjedinjenje starozavjetnih spisa (γραφή) i Isusovih riječi objave (λόγος), kao jedinstvenu božanski nadahnutu i autoritativnu poruku otkrivenu po Duhu Svetom (14,25-26). Stoga, samo autorovo pisanje evanđelja prenosi ovu objavu na svoje čitatelje (20,31) kako bi je mogli vjerovati i živjeti. Tako Ivanovo evanđelje, kao samo „Sveto pismo“, pruža, dakle, mogućnost čitateljima, kroz koju Isusovi kasniji čitatelji i učenici mogu iskusiti njegove znakove te stvarnost njegova života koja rezultira smrću i uskrsnućem, kao i samu njegovu prisutnost.
Reflection on the formation of the NT canon often neglects the internal claims of the NT texts themselves in favor of a focus on their reception. However, while it is clear the canonical Gospels present the teaching of Jesus as authoritative, the intended authority of the written Gospel texts themselves has mostly been dismissed or even ignored by critical biblical scholars. However, this position is now being reconsidered, and the exegesis of particular texts may prove to counter the former assumption. The present article argues that there are four stages of revelation implicit within the Fourth Gospel. The author uses select narratorial insertions to convey the disciples’ post-resurrection remembrance, understanding and belief (2:22; 12:16; 20:9) as the uniting of the OT scripture (γραφή) and the revelatory word (λόγος) of Jesus as one divinely inspired and authoritative message revealed by the Holy Spirit (14:25–26). Consequently, the evangelist’s very writing of the Gospel transcribes this revelation for his readers (20:31) in order that they may believe and have life. John’s Gospel thus presents an internal claim for itself to its readers as “scripture,” through which the signs of Jesus, the reality of his life giving death and resurrection and his very presence can be experienced by later readers and disciples.
Slijepi u islamu Jašić, Orhan; Hasanović, Zuhdija
JAHR (Rijeka ),
05/2013, Volume:
4, Issue:
1
Journal Article
Peer reviewed
Open access
U radu smo ukratko pokušali naglasiti različitost između pojmova slijepac i slijepi u Božjoj objavi (Kur’anu) i u islamskoj Predaji (hadisu). Božja objava i Predaja kao dva osnovna izvora islama, a ...samim time i islamskog moralnog učenja, govore o slijepim ljudima u pozitivnom smislu, no s druge strane, osuđuju slijepce, koji kraj očuvanog vida ne vide ispravno. također je podcrtana bitnost lijepe riječi u islamskom načinu svakodnevnog življenja i izgradnje međuljudskih odnosa, i to osobito sa slijepim ljudima kojima je, zbog nemogućnosti opažanja neverbalne komunikacije, i više potrebna lijepa riječ nego osobama koje vide.
Prvi dio rada posvećen je kazivanjima o Jakubu (Jakov) i Šuajbu (Jethro), Božjim poslanicima koji su bili slijepi u jednom periodu svog života. nadalje se govori o drugoj osobi, abdullahu
ibn Umm Mektumu, slijepom čovjeku koji je imao posebno mjesto u svetoj povijesti, jer je bio povod objavljivanja izvjesnih kur’anskih stavaka (ajeta). Potom je ukazano i na pogreške pri prevođenju Kur’ana na bosanski (hrvatski) jezik, gdje je kod većine prevoditelja došlo do pogrešnog prevođenja riječi slijepi. Naime riječ je prevođena kao slijepac. U radu su navedene i analizirane Predaje koje govore o slijepim ljudima. U zaključku je istaknuta potreba odgovornosti, s aspekta islama, i opreznost pri korištenju riječi u govoru i komunikaciji sa slijepim ljudima.
U radu se kroz tri poglavlja raspravlja o komunikaciji u vjeronaučnoj nastavi. U prvom se poglavlju podastiru teološki temelji komunikacije: čovjek kao biće u relaciji i dijaloški pojam Objave. U ...drugom se dijelu predstavlja i obrađuje pojam i vrste komunikacije, a u trećem se skiciraju dva važnija načela komunikacije školskog vjeronauka: vjerodostojnost vjeroučitelja i načelo vjernosti Bogu i čovjeku.
In this paper, in three chapters, we discuss the communication in religious education teaching. In the fi rst chapter the theological foundations of communication are presented: man as a being in relation and the dialogical concept of Revelation. In the second part the idea and types of communication are presented and discussed; in the third part we talk about two major principles of communication in school religious education: the credibility of the catechist and the principle of fi delity to God and man.
Stari je zavjet pisan iz perspektive izraelskog naroda i u tom se smislu može smatrati etnocentričnim. U njemu je Izrael opisan kao svet i odvojen narod kojega je Bog izabrao da bi mu se objavio. ...Budući da je objava jedini način da grješni čovjek spozna Boga, Izraelovo je znanje o Bogu jedinstveno i jedino ispravno, pa su slijedom toga bogoštovlja drugih naroda i religija nužno krivovjerja. Istodobno je biblijski tekst prepun zamjerki prema izraelskom narodu, a sadrži niz pohvala strancima i došljacima koji su pokazali vrline kao što su pravednost, istinoljubivost, vjernost, poniznost i milosrđe, te im pridaje važno mjesto u Izraelovoj povijesti. Zbog toga je Stari zavjet, usporede li se etnos i objava, bezuvjetno objavocentričan, a tek uvjetno etnocentričan, što je diskurs kakav se nastavlja i u evanđelju.
The Old Testament was written from the perspective of the people of Israel and as such can be considered ethnocentric. Israel was described as holy and separate nation chosen by God to receive revelation. Inasmuch as revelation is the only method by which sinful man can know holy God, Israel’s knowledge of God is unique and the only correct, while other nations’ and religions’ perceptions of the divine are by default erroneous. At the same time, biblical text directs much criticism towards Israel, and contains much praise to foreigners, particularly in issues regarding righteousness, veracity, faithfulness, humility and mercy. Thus, comparing ethnos and revelation we may assert that the Old Testament is much more revelation-centric than ethnocentric. Such discourse also continues and is amplified in the Gospels.
Rad želi interpretirati zabilježene načine komuniciranja čovjeka s Bogom. Pristup je u interpretaciji mediološki, odnosno iz perspektive filozofije medija. Želi se postaviti pitanje jezika, odnosno ...medija komunikacije, između čovjeka i Boga te otkriti razlog zašto je i kako je Bog jezikom komunicirao s ljudima. Je li to odredilo povijest ljudskih vjerovanja, odnosno oblik utemeljenja religija Knjige? Suvremena pomjeranja interesa religijskih hijerarhija prema političkome u sumnju stavljaju vjeru utemeljenu na jezičnom iskazu. Medij komuniciranja s Bogom u pitanje stavlja i odrednicu predodžbe kao oblika samospoznaje apsoluta. Je li jezik stranputica u ljudskoj komunikaciji s Bogom? Koje su konzekvence pristajanja uz jezik kao oblik komunikacije sa Svevišnjim?
Im Artikel werden die tragenden Konturen des Offenbarungsbegriffs im Denken Schellings hervorgehoben. Der Begriff hat den christlichen Hintergrund, wird aber von Schelling nicht auf konfessionelle ...Ebene festgelegt oder reduziert. Schelling nimmt ihn als Realität in der geschichtlichen Erfahrung der Menschheit; als solcher ist er interessant für die Philosophie. Das Thema der Offenbarung markiert bereits die erste Periode des Schellingschen Denkens: mit ihm wird die erkenntnismässige Entdeckung der Unbedingtheit und Autonomie der menschlichen Freiheit verbunden und zwar im Zusammenhang mit dem deutsch-aufklärerischen Verständnis der christlichen Religion als Erzieherin des Menschengeschlechts in moralibus. In der zweiten Periode, die man mit Schellings Freiheitsschrift beginnen und mit den Weltaltern fortsetzen lässt, wird der Offenbarungsbegriff im Zusammenhang mit der Problematik des Bösen, der Freiheit und der Schöpfung behandelt. Er signalisiert die Freiheit des Absoluten und seiner schöpferischen Wirkung und Präsenz in Natur und (Religions)Geschichte der Menschheit – allerdings wird das Böse als notwendiges Moment der Offenbarung verstanden. In der letzten Periode seines Denkens (Philosophie der Mythologie und der Offenbarung) behandelt Schelling die Offenbarung (vor allem Offenbarung in Christo) als freie geschichtliche Manifestation des Absoluten, die zugleich als Angebot und Apel an seine freie Annahme von Seiten des Menschen verstanden und dargestellt wird. Die positive Philosophie Schellings ist keineswegs eine verkappte christliche Theologie; mit einem gewissen Recht könnte man sie vielleicht als Philosophie der christlichen Religion nennen. Ihr geht es darum, die Inhalte der christlichen Religion durchzudenken, ohne damit den Interessen der Kirchen Dienst in ihren Anliegen erweisen zu wollen, aber auch ohne mit den Interessen der Religionskritik gehemmt zu sein. Die Philosophie der Offenbarung versucht Leben und Wirken Gottes zu beschreiben, der seiner Schöpfung zuvorkommt und sie zur Vollendung zu führen beabsichtigt – auf dass Gott alles in allem wird.
Članak tematizira pitanje odnosa protestantskog teologa Karla Bartha prema rimokatoličanstvu. Usredotočen je na razdoblje Barthova djelovanja kao honorarnog profesora na katedri za reformiranu ...teologiju Sveučilišta u Göttingenu. Riječ je o formativnom razdoblju, kako za Barthovu teologiju uzetu u cjelini, tako i za njegov odnos prema rimokatoličanstvu. Članak prikazuje genezu Barthova interesa za rimokatoličanstvo, smještajući je u kontekst njegova bavljenja samom protestantskom teologijom i njezinom poviješću, odnosno pretpoviješću u teologiji srednjeg vijeka. U članku se pritom pokazuje kako se Barthov stav o rimokatoličanstvu mijenja – i to od shvaćanja rimokatoličanstva kao svojevrsne 'hereze' srodne novoprotestantizmu pa do shvaćanja rimokatoličanstva kao oblika teologije i crkvenosti koji svojim, premda problematičnim poimanjem mogućnosti Božje Riječi u govoru Crkve, može upravo protestantskoj teologiji i crkvenosti postati kritičkim poticajem u traganju za njezinim djelomice zatrtim identitetom.
Cilj ovog istraživanja je ispitivanje veze između objave dividende i cijena dionica na hrvatskom tržištu kapitala uporabom metode studije događaja. Za period istraživanja uzet je period od početka ...2007. godine do kraja 2009. godine. Rezultati istraživanja potvrdili su kako promjena dividende ima statistički značajnu vrijednost za ulagače na hrvatskom tržištu kapitala. Povećanje i smanjenje dividende rezultiralo je statistički značajnom promjenom cijena dionica u smjeru objave dividende dok objava očekivane isplate dividende nije rezultiralo statistički značajnom promjenom cijena dionica.
This article discusses the work of Miho Barada concerning collecting, transcribing
and publishing Trogir documents from the thirteenth and fourteenth centuries
(Trogirski spomenici, Trogir ...monuments). Trogir is one of the few Eastern Adriatic cities to preserve such early documents, which provide an inexhaustible source for the study of the medieval town and its social history. Published documents are not the only Barada’s legacy in the field of Trogir history. He also supervised transcription of the estate of the Trogir historian Ivan Lučić. These abundant archival sources that have been published and preserved thanks to Miho Barada’s efforts have only been partially explored. This article traces the use of these sources in the work of historians and art historians.
Deset zapovijedi pripada objavi Božjoj. Izraz su ljudske naravi i Božje volje. Ističu bitne dužnosti, pa stoga neizravno i osnovna prava povezana s naravi ljudske osobe. One nisu svrha samima sebi, ...nego su sredstvo ljudima da stignu do slobode, poticaj rascvatu sveg života. One su povlašten izričaj naravnog zakona: od početka je Bog u srce ljudi usadio naredbe naravnog zakona. Premda su one spoznatljive i samom ljudskom razumu, Bog ih je izričito objavio.
Deset zapovijedi zabilježeno je u Bibliji na dva mjesta, u Izl 20,2-17 i u Pnz 5,6-21, a ima tragova tih zapovijedi i na drugim mjestima u Bibliji. Pisac ukazuje na njihovu strukturu i na autorstvo. Struktura ima svoju dugu i složenu povijest. Izgleda da je najprije bilo samo pet zapovijedi pa onda osam a potom se ustalio literarni oblik od deset zapovijedi. Svaki od tih brojeva ima određenu biblijsku vrijednost i simboliku. Do definitivne strukture od deset zapovijedi došlo se redigiranjem, aktualiziranjem i prilagođivanjem svakodnevnom životu. U trenutku konačne redakcije Petoknjižja (VI. st. pr. Kr.) redaktori su Deset zapovijedi uključili u sinajsku teofaniju (Izl 19 – 24). Očit trag proširivanja prvotnih zapovijedi Božjih do broja deset su deveta i deseta zapovijed koje zapravo tumače šestu i sedmu zapovijed, a osma je donekle u vezi s petom zapovijedi (lažno svjedočanstvo protiv bližnjega na sudu zapravo je oblik ubojstva). Strukturalno, Deset zapovijedi podijeljeno je u dva dijela (dvije kamene ploče): prvi dio tiče se čovjekova odnosa prema Bogu i njegova odnosa prema bližnjemu, a drugi dio tiče se samo čovjekova odnosa prema njegovu bližnjemu. A među prve bližnje čovjeku spadaju njegovi roditelji, oni koji su mu dali život, vjerski i svestrani društveni odgoj (četvrta zapovijed). Četvrta zapovijed je u ulozi kopče koja spaja prvi s drugim dijelom: 1 – 3 s 5 – 10.
Novi zavjet ne donosi Deset zapovijedi u obliku i redu kako je zabilježeno u Starom zavjetu, ali su one prisutne u Isusovoj propovijedi a neke od njih Isus izričito navodi. Na kraju, autor općenito raspravlja o značenju i važnosti Deset zapovijedi Božjih u životu Crkve danas.
PDF
