U ovome se radu fenomen nacije promatra kao (pri)povijest. Kao polazište za takvo razmatranje uzima se politička teorija, točnije postutemeljiteljska teorijska struja te poststrukturalistička ...naratologija. Važna pojava za ovaj rad je tzv. performativni obrat, posebice u historiografiji. U fokusu će dakle biti priča, odnosno (pri)povijest, na način na koji je shvaća Ranciere: kao diskurs koji originalno pripada literaturi, ali joj čitavo vrijeme izmiče. Koristeći književnu tehniku povijest se konstituira kao znanost – upravo joj je zbog toga moguće pristupiti sličnim, iako ne istovjetnim metodama kao i književnosti. Temeljna teza ovoga rada jest da društvo, laklauovski shvaćeno, ne postoji, dok se efekt (hrvatskog) društva, odnosno privid društva kao totaliteta stvara pričom o takozvanom hrvatskom tisućljetnom snu. Drugim riječima: ono što Hobsbawm naziva izmišljanjem tradicije temelji se na prošlom vremenu priče, dok se utjecaj sadašnjeg vremena pripovijedanja te priče isključuje iz mehanizama ontologije nacionalizma.
PDF