Autori polaze od Ranciereovih teza o ideologijskom konsenzusu u društvenim znanostima kako bi istražili je li tranzitologija nestala iz hrvatske politologije. Istraživanje se temelji na ...tranzitologijskim prilozima koji su objavljeni u hrvatskome politološkom časopisu Politička misao u posljednja tri desetljeća. U članku se pokazuje da je hrvatska tranzitologija dio sveobuhvatnog konsenzusa o podudarnosti demokracije i kapitalizma nastaloga 1989. U istraživanju povijesti i stanja hrvatske tranzitologije u desetljeću poslije prvih višestranačkih izbora primjenjuje se Ranciereovo shvaćanje (liberalne) metapolitike. U istraživanje drugog desetljeća tranzitologije autori koriste Ranciereovo shvaćanje "konsenzusne demokracije" koja razvija težnju ka istovjetnosti političke forme i društvenog stanja. Pokazuje se da hrvatska tranzitologija u drugoj fazi smatra da konsolidaciju demokracije treba objasniti uvođenjem "nepolitičkih čimbenika" kao što su pravna država, civilno društvo i demokratska politička kultura. Svi se oni mogu podvesti pod Ranciereovo shvaćanje konsenzusne demokracije jer se pomoću nje kani ostvariti spomenuta istovjetnost. Kako se danas čini da je tranzitologija zastarjela, u članku se pokazuje da hrvatska tranzitologija još živi kroz identifikaciju devijacija i nedostataka hrvatskog društva. To postiže tako što svako odstupanje od normativnih ideala tranzicije prevodi u "nefunkcionalno", odnosno u "ime problema" (Ranciere), koji treba neku unaprijed definiranu (reformsku) intervenciju. Tako se u nju unose teleologijski elementi kojima se iznova potvrđuje želja da povijest završi u univerzalnoj tvorbi koju čini neraskidiva veza demokracije i kapitalizma.
The authors use Ranciere's theses on the ideological consensus in the social sciences, to confirm or refute ‘the end of transitology’ in Croatian political science. The research is based on articles published in the Croatian political science journal Politička misao in the three decades after the first multiparty elections in Croatia. The authors show that Croatian transitology is part of a comprehensive consensus on the complementarity of democracy and capitalism that emerged in 1989. The analysis of Croatian transitology, in the decade after the first multi-party elections, is based on Ranciere's concept of (liberal) metapolitics. To explore the second decade of transitology, the authors use Rancier’s concept of ‘consensual democracy’ which aspires to achieve identity between political form and the state of social relations. Croatian transitology of the second decade holds that the consolidation of democracy should be explained/supported by the introduction of 'non-political factors' such as the rule of law, civil society and democratic political culture. All these factors can be subsumed under Ranciere's understanding of consensual democracy because they are intended to achieve the condition of identity. Although at present, transitology may seem obsolete, the article shows that (Croatian) transitology still lives a slightly different life by identifying various deviations and shortcomings in Croatian society. It achieves this by translating any deviation from the normative ideals of transition into a 'non-functional' or 'name of the problem' (Ranciere), which then needs some predefined (reform) intervention. In this way we have teleological elements which reaffirm the desire for history to end in a universal formation made up of the unbreakable bond of democracy and capitalism.
Izlazak iz jednine? Petak, Zdravko; Petković, Krešimir
Politička misao,
11/2022, Volume:
59, Issue:
3
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Cilj je ovoga rada prikazati i analizirati istraživanje javnih politika u kontekstu razvoja hrvatske politologije te odnos istraživanja javnih politika unutar političke znanosti s njihovim ...zahvaćanjem kroz druge znanosti i međudisciplinarna područja u Hrvatskoj. Nakon uvoda se u prvome dijelu rada određuju javne politike te se prikazuje razvoj teorijskog diskursa koji se formirao oko javnih politika kao racionalnog sklopa državne intervencije u društvo koji teži dobrom upravljanju. U drugome se dijelu analizira i tumači kontekstualno specifičan razvoj istraživanja javnih politika u okvirima hrvatske politologije. U trećem dijelu taj se razvoj dovodi u vezu s primjerima istraživanja i poučavanja javnih politika u drugim institucionalnim žarištima i disciplinarnim diskursima koji akademski zahvaćaju javne politike. U zaključku se ocjenjuje stanje istraživanja javnih politika te se skiciraju mogući budući pravci razvoja istraživanja i akademskog utjecanja na stvaranje javnih politika unutar i preko granica politologije. Naša je teza – ili, točnije, vrijednosno vođena projekcija – da javnim politikama kao teorijski i metodologijski konstituiranom predmetu istraživanja i politološkoj poddisciplini predstoji, kao praktičan izazov, snažnija međudisciplinarna suradnja izvan okvira političke znanosti u združenom rješavanju relevantnih javnih problema političke zajednice.
The aim of this paper is to present and analyze public policy research in the context of the development of Croatian political science, while also probing the relationship between public policy research within political science and its application through other sciences and interdisciplinary areas in Croatia. After the introduction, in the first part of the paper, the concept of public policy is delineated and the development of the theoretical discourse that was formed around public policies as a rational system of state intervention in society that strives for good governance is presented. In the second part, the context-specific development of public policy research within the framework of Croatian political science is analyzed and interpreted. In the third part, this development is linked to the examples of policy relevant research and teaching in other academic institutional foci and discourses that deal with public policies. In the conclusion, the current state of public policy research is evaluated and possible future directions of research development and academic influence on public policy making are outlined within and across the borders of political science. Our thesis – or, more precisely, a value-driven projection – is that in front of public policy as a theoretically and methodologically constituted subject of research and the political science sub-discipline, stronger interdisciplinary cooperation outside the framework of political science asserts itself as a major practical challenge ahead in the joint task of solving relevant public problems in the political community.
U radu se nudi povijesni pregled razvoja izučavanja hrvatske politike na Fakultetu političkih znanosti od osnivanja institucije do danas. Razdoblje prije demokratskih promjena bilo je obilježeno ...relativno nepovoljnim uvjetima za razvoj izučavanja nacionalne politike, kako zbog dominantne koncepcije studija koja je poricala samostalnost politologije tako i zbog političkoga i društvenog konteksta. Pa ipak, već u 1960-im i 1970-im godinama nastaju prve studije koje se bave biračkim ponašanjem i funkcioniranjem predstavničkih tijela. Višestruka tranzicija na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e godine donijela je i otvaranje novih tema u izučavanju hrvatske politike, a započela je i emancipacija domaće politologije kao samostalne znanstvene discipline. Nakon 2000. godine proučavanje hrvatske politike doživjet će puni procvat istraživanja te tematsku i metodološku raznorodnost. U recentnim godinama primjetno je i osjetno povećanje broja radova objavljenih u vrhunskim međunarodnim publikacijama, što dovodi do povećanja vidljivosti i internacionalizacije ne samo proučavanja hrvatske politike već i hrvatske politologije u cjelini.
The paper offers a historical overview of the development of the study of Croatian politics at the Faculty of Political Science. The pre-democratic period was marked by relatively unfavorable conditions for the study of national politics, due both to the dominant conception of the curriculum that denied the independence of political science, as well as the political and social context. Yet, already in the 1960s and 1970s, first studies dealing with voter behavior and the functioning of representative bodies were conducted. The multiple transition in late 1980s and early 1990s introduced new topics and led to the emancipation of national political science. After 2000, the study of Croatian politics experienced new diversity in method and scope. Recently, there has been a significant increase in papers published in top international journals, leading to greater visibility and internationalization of the study of Croatian politics, but also of Croatian political science in general.
U tekstu se prikazuju i vrednuju glavne odlike znanstvenog pristupa, načina argumentacije i mogućih analitičko-istraživačkih i razvojno-općedruštvenih dosega Strpićeve teorijske ostavštine kada je ...riječ o njegovu fundamentalnom istraživanju Marxove epohalne kritike političke ekonomije, ponajprije u knjizi Robna proizvodnja i udruženi rad u Marxovoj kritici političke ekonomije (2017/1991). Najprije se predstavlja inicijalni Strpićev istraživački program suvremenoga marksovskog dovršavanja i razvijanja Marxove “Kritike” (1982). U središtu izlaganja sažeto su prikazani glavni elementi Strpićeva čitanja Marxove kritike političke ekonomije. Prvo, ocjena Marxove recepcije klasične britanske političke teorije i političke ekonomije, kao i recepcije te baštine u Hegelovoj filozofiji. Drugo, rekonstrukcija logike Marxova kategorijalnog aparata kao apstraktne sfere “kapitala općenito”, u razlici spram konkretne sfere konkurencije “mnogih kapitala”, a unutar tog polja primjereno određenje “robe općenito” kao logičkog polazišta cjelokupnoga teorijskog sustava i vrijednosti kao zakona kretanja tržišnih cijena. Treće, primjereno je Kapitalu pristupiti iz dinamičke perspektive teorije socijetalnih ciklusa i cikličkoga razvoja; iz tendencijskih zakona povijesnog razvoja kapitalističke akumulacije valja razumjeti strukturu kapitala kao društvenog procesa proizvodnje, prometa i reprodukcije. Četvrto, razlikovanje marksovskoga (znanstvenog i kritičkog) od marksističkoga (ideologijskog i klasno zasnovanog) pristupa kritici političke ekonomije. Zatim se pomno prikazuje i kritički vrednuje Strpićevo intrigantno shvaćanje dvojstva klasičnih političkih teorija, koje se, po njegovu sudu, očituje kao razlikovanje između Machiavellijeve “politikologije”, koja politiku shvaća u kategorijama vlasti i vladanja, i Hobbesove “politologije”, kao sistematske znanosti o građanskoj zajednici. U tom se sklopu problematizira Strpićevo hobsističko politologijsko razumijevanje Marxa. Završno se pokušavaju dokučiti razlozi Marxova sustajanja u dovršavanju projekta kritike političke ekonomije, što njegove interprete suočava s jedva premostivim teorijskim poteškoćama u nastojanju da se Marxovo znanstveno nasljeđe razvija do moguće osnove suvremenih teorijskih i empirijskih istraživanja temeljnih problema našeg vremena.
The text delineates and evaluates the principal features of the scientific approach, mode of argumentation and the possible scope of Strpić’s theoretical legacy in terms of research and analysis as well as the development of society in general. In particular, the focus is on his fundamental research of Marx’s epochal critique of political economy, presented primarily in the book Commodity Production and Associated Labour in Marx’s Critique of Political Economy (2017/1991). First of all, an account is given of Strpić’s initial programme of research into contemporary Marxian completing and developing of Marx’s “Critique” (1981/1982). The central point of the exposé is a concise overview of the main elements of Strpić’s reading of Marx’s critique of political economy. The first element is an evaluation of Marx’s reception Politička misao, god. 57, br. 2, 2020, str. 72-106 106 of classical British political theory and political economy, and of the reception of this legacy in Hegel’s philosophy. The second is a reconstruction of the logic of Marx’s apparatus of categories as the abstract sphere of “capital in general”, in distinction to the concrete sphere of competition between “many capitals”, and, within that field of research, an adequate definition of “commodity in general” as a logical starting point of the entire theoretical system and of value as law of fluctuation of market prices. Thirdly, it is apt to approach The Capital from the dynamic perspective of the theory of societal cycles and cyclical development; the tendency laws of historical development of capitalist accumulation must lead to the understanding of the structure of capital as a social process of production, circulation and reproduction. The fourth element is differentiation between the Marxian (scientific and critical) and the Marxist (ideological and class-based) approaches to the critique of political economy. This is followed by a detailed account and critical evaluation of Strpić’s intriguing view on the duality of classical political theories, which, in his judgment, is manifest as a distinction between Machiavelli’s “politicology”, which perceives politics in terms of power and ruling, and Hobbes’s “politology”, as systematic science of the civil community (Common-wealth). This then is the basis of an inquiry into Strpić’s Hobbesian politological understanding of Marx. In the final section, an attempt is made to discern the reasons for Marx’s failure to finish the project of political economy critique, which is why his interpreters are faced with almost insurmountable theoretical obstacles in their effort to develop Marx’s scientific legacy into a possible foundation of contemporary theoretical and empirical research of the major problems of our time.
The author gives an overview of political sociology as a (sub)discipline of modern political science, with special reference to Croatia. The paper consists of three parts. In the first part the ...method and the development of modern political sociology is given by putting special emphasis on the eclectic nature of the (sub)discipline. The second part is dedicated to the bibliometric analysis with respect to the subject matter of political sociology of three journals relevant to political science in Croatia, namely Politicka misao, Anali Hrvatskog politoloskog drustva and Suvremene teme. The analysis results show an extremely small number of papers in the field of political sociology in all three journals, as well as the uneven distribution of topics within the subject of political sociology. The third and final part of the paper compares Croatian experiences in the field of political sociology with international trends and other political science (sub)disciplines. The author concludes that the Croatian political sociology is underdeveloped and inconsistent with the topics of political sociologies in other countries. PUBLICATION ABSTRACT
Promišljanjima i stavovima hrvatskog polihistora Miroslava Krleže (1893–1981) o znamenitu njemačkom filozofu Immanuelu Kantu (1724–1804) i njegovu nauku dosad nije posvećena primjerena pozornost. ...Međutim, to ne znači da Krleža nije bio upućen u sadržaj i osobitosti Kantova nauka. Štoviše, u Krležinu opusu prisutne su brojne prosudbe o Kantu i njegovu učenju, pri čemu napominjemo da je Krleža napisao i dva teksta koja je u cijelosti posvetio Kantu: članak »O dvestogodišnjici rođenja Imanuela Kanta«, koji je otisnut 1924. godine, te neobjavljeni tekst naslovljen
Kant
, koji je sastavni dio Krležine rukopisne ostavštine i koji je najvjerojatnije nastao tijekom 1939. godine.Krležine prosudbe o Kantu moguće je sagledati iz različitih perspektiva. Pristup promišljanjima o temama i misliocima kojima je Krleža bio zaokupljen nerijetko nadilazi disciplinarne okvire, zbog čega njegov opus uvelike obilježava interdisciplinarnost.O Kantu i njegovu nauku Krleža se, očekivano, očitovao iz filozofske, posebice povijesnofilozofske, logičke, spoznajnoteorijske i etičke perspektive. Osim toga, Kanta i njegova učenja sagledao se i iz perspektivā književne stilistike, povijesti, politologije, antropologije, pedagogije i medicine. Pritom je iskazao upućenost u sadržaj brojnih Kantovih tekstova, posebice u sadržaj djela
Kritika čistoga uma
i djela
Prema vječnom miru
, ali i u sadržaj članka »Ideja opće povijesti s gledišta svjetskoga građanstva«, kao i članka »Nagađanja o početku povijesti čovječanstva«.Kada je sagledavao Kantovu filozofsku misao, Krleža je najčešće bio usredotočen na Kantov ‘kopernikanski obrat’ u načinu spoznaje materijalnih stvari. Iz perspektive književne stilistike Kant je isprva ocijenjen kao mislilac koji je pisao diletantski, da bi u konačnici bio ocijenjen kao mislilac koji je pisao u stilu svojega vremena: krilato i idejno uzvišeno. Kada je Kanta sagledavao iz perspektive povijesti, Krleža ga je razumijevao kao mislioca koji je obilježio 18. stoljeće, dok ga je iz perspektive politologije odredio kao pristalicu jakobinaca. Kada je iznosio antropološke i pedagoške nazore, Krleža je čovjekovu budućnost sagledavao vrlo pesimistično, jer je bio uvjeren da čovjek svoj odgoj i postupke neće temeljiti na Kantovim zamislima, pa tako ni na onima zabilježenima u djelu
Prema vječnom miru
. Naposljetku, kada je o Kantu i njegovu nauku promišljao iz perspektive medicine, zaključio je da su Kantove spoznaje o duševnim oboljenjima bliže skolastici nego renesansi.
The reflections and attitudes of the Croatian polymath Miroslav Krleža (1893–1981) on the famous German philosopher Immanuel Kant (1724–1804) and his teaching have not received adequate attention thus far. However, this does not mean that Krleža was not acquainted with the content and pecularities of Kant’s teaching. Moreover, Krleža’s opus contains numerous judgments of Kant and his teaching, noting that Krleža also wrote two texts entirely dedicated to Kant: the article “On the Occasion of the Bicentenary of Immanuel Kant’s Birth,” published in 1924, and an unpublished text entitled Kant, which is an integral part of Krleža’s manuscript legacy and which most probably originated during 1939. Krleža’s assessments of Kant can be viewed from different perspectives. The approach to reflections on topics and thinkers with which Krleža was preoccupied often went beyond disciplinary frameworks, which is why his opus is largely marked by interdisciplinarity. As expected, Krleža wrote about Kant and his teaching from a philosophical perspective, particularly from the perspectives of history of philosophy, logic, theory of knowledge and ethics. Moreover, he also viewed Kant and his teaching from the perspectives of literary stylistics, history, political science, anthropology, pedagogy and medicine. Thereby he expressed his knowledge of the content of numerous Kant’s texts, especially the content of the work Critique of Pure Reason and the work Toward Perpetual Peace, but also the content of the article “Idea for a Universal History from a Cosmopolitan Perspective,” as well as the article “Conjectural Beginning of Human History.” When reflecting on Kant’s philosophical thought, Krleža was most often focused on Kant’s ‘Copernican revolution’ in the way of comprehending material things. From the perspective of literary stylistics, Kant was initially judged as a thinker whose writing was dilettante, but was ultimately judged as a thinker who wrote according to the style of his time: winged and ideationally sublime. When he viewed Kant from the perspective of history, Krleža understood him as a thinker who marked the 18th century, while from the perspective of political science he defined him as a supporter of the Jacobins. When presenting his anthropological and pedagogical views, Krleža was very pessimistic about the future of man, since he was convinced that man would not base his upbringing and actions upon Kant’s ideas, including those recorded in his work Toward Perpetual Peace. Finally, when he considered Kant and his teaching from the perspective of medicine, he concluded that Kant’s knowledge of mental illness was closer to Scholasticism than to the Renaissance.
Javne su politike, kao višedimenzionalan i izrazito kompleksan fenomen, nužno multidisciplinaran predmet istraživanja. Cilj je rada istražiti što je specifično politološko znanje o javnim politikama, ...odnosno koji je jedinstveni doprinos politologa izučavanju i upravljanju javnim politikama u svrhe profiliranja te mlade politološke discipline u Jugoistočnoj Europi. Rad je nastao kao rezultat pregleda temeljnih udžbenika javnih politika u svijetu i regiji, te literature o metodologiji i pristupima istraživanju u društvenim znanostima i politologiji. Kreće se od određivanja što su javne politike i što je politički aspekt javnih politika. Propituju se pristupi istraživanju javnih politika (policy studije). Zatim se identificiraju vrste profesionalne uporabe tih istraživanja (policy analize). Ključna je pretpostavka kako je politologija prvenstveno kompetentna za analizu aktera stvaranja politika. Osnovni je nalaz da temelj profesionalnog profiliranja politologa u javnim politikama, s obzirom da jedini rabe istraživačku perspektivu usmjerenu na aktere, reprezentativnost i legitimnost stvaranja politika, može biti jedan oblik participatorne policy analize.
PDF
