U članku se analizira roman Mramorna koža Slavenke Drakulić. Težište analize temelji se na feminističkoj i psihoanalitičkoj teoriji pomoću kojih se interpretira zastupljenost tijela i tjelesnosti u ...romanu. Mramorna koža priča je o neobičnomu odnosu majke i kćeri koji kulminira njihovim ponovnim susretom nakon osamnaest godina, a radnja se iz kćerine perspektive retrospektivno vraća u njezino djetinjstvo. Tjelesnost je motiv na kojemu se temelji cijeli roman, a majka i kći na vrlo složen način postaju isto tijelo. Tijelo koje se manifestira kao javno tijelo, identitet, u odnosu na prostor i predmete, zazorno, nečisto, prokleto, lijepo, ljubomorno, strano tijelo, ranjivo, kao seksualni odnos, jezik, raspadanje ili brisanje identiteta. Sve su to tjelesne inačice koje čine sastavni dio priče o mramornoj koži ili o tijelu.
Članak analizira Rousseauovu upotrebu pojmova ljubavi prema sebi (sebeljublja), samilosti i samoljublja te njihov odnos prema modernim psihoanalitičkim pojmovima. Ljubav prema sebi dovodi se u vezu s ...Freudovim pojmom samoočuvanja; samoljublje je povezano s narcističkom veličajnošću i bahatošću, dok samilost ukazuje na sličnost s modernim konceptom empatije. Rousseauovo razlikovanje između navedena tri pojma u skladu je s temeljnom rasprom u psihoanalitičkoj teoriji: onoj između nagonskih i objektnih (relacionalnih) teorija. Rousseauova misao može se, predpsihoanalitički, protumačiti u smislu obuhvaćanja obiju strana: njegovo naglašavanje ljubavi prema sebi blisko je nagonskom individualizmu, dok bi samilost bila oblik objektnog odnosa. U konačnici, Rousseauov pojam ljubav prema sebi preklapa se s Kohutovim pojmom zdravog narcizma koji je središnji za razvoj ličnosti, budući da je odsutnost zdravog narcizma podjednako problematična kao i bilo koji patološki oblik narcizma (veličajni ili idealizirajući narcizam).
U tekstu se prvo razmatra koncept »neprijateljske kulture« (adversary culture) Lionela Trillinga. Nakon usporedbe s idejama H. Marcusea o »afirmativnom karakteru« i H. Arendt o »krizi« kulture, ...ukazuje se na različita tumačenja navedenog koncepta (R. Williams, D. Bell, I. Kristol, N. Podhoretz, J. Habermas). Potom se analizira Trillingovo viđenje odnosa između kulture i jastva, te uočava zaokret k filozofskoj kritici koji se u autorovim radovima odvija usporedno s postepenim distanciranjem od »neprijateljske« kulturne domene. Taj se zaokret prepoznaje kao simptom jednog šireg i dubljeg kretanja Trillingove misli – od književnosti i njenog kulturalno zasnovanog proučavanja, preko povijesti ideja, k »čistoj« filozofiji.
U radu se traga za izgubljenim značenjem lutke u kontekstu užurbanog i košmarnog svijeta koji zastupaju zakoni ekonomske dobiti. U tom se smislu preispituju dosezi filozofije, psihologije, ...psihoanalize, pedagogije i književnosti. Oni upućuju na potrebu sinkretičkog promišljanja svijeta i važnost njegovanja lutke i lutkarskoga umijeća.
SAŽETAK Poznati suvremeni francuski filozof Paul Ricoeur u širokome dijapazonu svojih teorijskih interesa obuhvatio je i u suvremenoj kulturi veoma utjecajan fenomen psihoanalize Sigmunda Freuda. ...Njegovo bavljenje Freudom je filozofijsko, konkretno. Riječ je o fenomenologijsko-hermeneutičkom prilazu psihoanalizi kao svojevrsnom tumačenju kulture, tj. kao hermeneutičkoj disciplini koja po svojemu epistemologijskome statusu pripada duhovnim, a ne prirodnim znanostima. Smisao i zadaća psihoanalize je “ponovo tumačenje cjelovitosti psihičkih proizvoda koji proizlaze iz kulture od sna do religije, prelazeći umjetnošću i moralom”. Spomenutom filozofijskom metodom on raspravlja o Freudovoj “spekulaciji” o životu i smrti, o nagonu smrti i destruktivnosti nad-ja, te o kulturi između erosa i thanatosa.
U radu se analizira koncept samopomoći kao kulturalni fenomen. On se proučava kroz knjige za samopomoć kao tekstove putem kojih se daju savjeti za gotovo sve aspekte života. S obzirom da se u 20. ...stoljeću zbiva hiperprodukcija i proliferacija diskurza samopomoći, ne samo kroz literaturu već i putem institucija, u radu se prate uvjeti koji su omogućili nastanak i razvoj jednog takvog specifičnog pogleda na život. Pokazuje se na koje načine je tradicija američkog protestantizma krajem 15. te u 16. i 17. stoljeću udarila temelje kulture samopomoći. Razmatra se u kojoj su mjeri rad, upornost i posvećenost Bogu korespondirali s nadolazećom etikom samopropitivanja i ustrajnosti. Kroz primjere se analiziraju načini na koje je institucionalizacija psihologijskog diskurza i kulturalnih praksi u 20. stoljeću sudjelovala u promociji popularne psihologije u svakodnevnom životu što je za posljedicu imalo uspostavu psihoterapijskog diskurza. Međutim, rad detektira paradoksalnost situacije, s jedne strane takve knjige se prodaju u vrlo velikom broju primjeraka, dok s druge strane ne postoji stručna analiza načina na koje knjige za samopomoć nalaze svoje mjesto u društvu oblikujući percepciju stvarnosti, te se ovim radom želi svratiti pozornost na taj sveprisutan kulturalni fenomen.
U ovom radu propituje se obrada motiva traume nastale silovanjem kao sredstvom genocida u dokumentarističkom djelu Seade Vranić Pred zidom šutnje i romanu Kao da me nema Slavenke Drakulić. Zajednički ...zadatak umjetnosti/književnosti i povijesti/dokumentarnosti, u čemu pomaže i psihoanaliza, jest pokrenuti dugotrajni i bolni proces "prorade" traume preživjelih, što ova dva djela nastoje postići. U radu se analizira pristup traumi u dvama različitim diskursima s osloncem u psihoanalitičkoj teoriji; propituje se prikaz ambivalentne pozicije između "kako" i "kao da me nema" u sklopu postupnoga rasapa identiteta uzrokovanog traumom, identiteta osobnog, ali i kolektivnog; traži se odgovor na pitanje koje su specifičnosti ženskog svjedočenja u oba diskursa, s posebnim osvrtom na temu zaljubljivanja i maskiranja prisutnu u književnom tekstu. La Capra navodi nužnost prolaženja kroz traumu i njezino ponovno odigravanje na putu k zalječenju; Dori Laub ističe imperativ pričanja; pričanje u psihoanalizi jest pripovijedanje u književnosti, što nas vodi do Cathy Caruth, koja tvrdi da se psihoanaliza i književnost spajaju. Vođeni ovim teoretskim postavkama, tražimo odgovor na pitanje kako nastaviti živjeti s proživljenom traumom, kako je to prikazano u ovim dvama djelima te koja je uloga društva i kulture u proradi traume.
Rad pokušava ponuditi psihoanalitičko i feminističko čitanje jedne od zacijelo najintrigantnijih,
no najslabije poznatih drama Milana Begovića – tročinke Myrrha. Motivi sna,
incesta i pozicija žene u ...Begovićevu dramskom prvijencu tako se motre kroz optiku
znamenitih Freudovih istraživanja ženskosti i rada sna, ali i, u vrijeme njezina nastanka,
posebno aktualnih pogleda na opreku muško/žensko i spolno-rodne uvjetovanosti
(identitete) pretočenih u studiju bečkoga filozofa Otta Weiningera. Myrrhi se prilazi iz
konteksta Begovićeva plodna dramskog opusa, pri čemu se najveća važnost posvećuje
središnjoj ženskoj figuri koja najavljuje kasniju autorovu kreativnu „opsjednutost”
ženom i njezinim statusom u (suvremenome) patrijarhalnom okružju.
U članku se argumentira u ime kulturnoznanstvenog poimanja psihoanalize koje omogućava refleksiju kako o psihoanalitičkoj tvorbi pojmova i teorije, tako i o njezinoj izdašnoj, ali i proturječnoj ...povijesti recepcije. Pojam nagona, neizostavan u psihoanalizi, kod Freuda biva konceptualiziran kroz njihove sudbine, čime se probija individualan biološki okvir. S druge je strane pak frojdovski pojam kulture upadljivo sažeto individualistički utemeljen. Tenzije drugog kova obilježile su povijest recepcije psihoanalize, gdje je bila tumačena ili kao sušti mit, ili kao zasebna znanost. Analogna oprečnost pojavljuje se u scijentističkom nerazumijevanju psihoanalize (Habermas). Taj se konfliktni obrazac množi u interpretacijama psihoanalize koje raskrivaju njezin potisnuti biologizam (Sulloway), pri čemu s vlastite strane prešućuju hermeneutička i društvenoteorijska pojašnjenja.
Više od trideset godina Dominick LaCapra prakticira specifičan oblik intelektualne povijesti. Za razliku od zagovornika dokumentarnog modela povijesnog razumijevanja, ali i Whiteove poetike ...historiografije, LaCapra se zalagao za retoričku koncepciju povijesti. Suprotno monološkoj ideji jedinstvenog autorskog glasa koji nam pribavlja idealan, iscrpan i konačan prikaz u potpunosti zahvaćenog predmeta proučavanja, retorika podrazumijeva dijaloško shvaćanje diskurza, ali i istine. To znači da povjesničar ulazi u dijalošku razmjenu s prošlošću, no problem je upravo u prirodi spomenute razmjene. Kako bi objasnio odnos povijesti s vlastitim predmetom proučavanja, LaCapra uvodi psihoanalitički pojam prijenosa. Svrha ovog rada je razmotriti različite problematične aspekte dijaloške razmjene, kako između povijesti i njezina predmeta proučavanja tako i između intelektualne povijesti i njezina predmeta proučavanja.
PDF
