Na temelju Papinih okružnica “Radujte se” i “Istražujte”, objavljenih prigodom obilježavanja Godine posvećenog života, članak prikazuje zauzeto življenje poziva na svetost evanđeoskom radikalnošću; ...ona je pridržana svima, ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način. Članak je podijeljen je u tri dijela. U prvoj točki polazi se od pitanja duhovnih zvanja kao polazišta u promatranju posvećenog života. S obzirom na utvrđeno stanje u pogledu duhovnih zvanja čini se kao da se nekim automatizmom pretpostavlja život redovništva u budućnosti. Druga točka govori o općem pozivu svakog kršćanina na svetost. U dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium potvrđeno je teološko načelo općeg poziva na svetost. Na putu svetosti papa Franjo naglašava put Kristova križa. Kada ispovijedamo Krista bez križa, nismo Gospodinovi učenici, tada smo svjetovni. Evanđeoski savjeti u svjetlu križa Kristova uzdižu ljudsko dostojanstvo. Treća točka pobliže objašnjava govor o Evanđelju kao srži i temelju u životu Bogu posvećenih osoba i životu Crkve. Evanđelje sa sobom uvijek nosi elemente protivnosti, te stoga u našim životima moramo prigrliti malenost kao vrijednost, jer život Bogu posvećenih osoba u sučeljavanju je s modernom kulturom.
U “Godini posvećenog života”, koju je proglasio papa Franjo, želi se posvetiti pozornost na značenje, važnost i ulogu redovniš-tva u Crkvi i u svijetu. Temeljna nakana koja je vodila papu Franju u ...proglašavanju “Godine” jest potaknuti redovnike i redovnice da “probude svijet”, da “iziđu iz sebe”, da “budu Crkva koja izlazi” te tako ostvaruju jedno od temeljnih obilježja redovništva – biti proročki glas i eshatološki znak u Crkvi i u svijetu.
Već je Drugi vatikanski koncil naglašavao takvo poslanje redovnika/ica, dajući teološko-eklezijalni okvir ovakva načina redovničkog življenja, što je produbljeno i u nekim postkoncilskim dokumentima.
Redovnička je zajednica po svojoj naravi jedinstveni eshatološki znak i proročki glas u svijetu i u Crkvi. Nastojeći promatrati redovništvo “iznutra”, autor pokušava produbiti neka pitanja i neke pojave (kako unutar redovničkih zajednica, tako i u suvremenom društvu) koje priječe današnjim redovničkim zajednicama da ispunjavaju svoje poslanje i ostvarenje temeljnog obilježja Bogu posvećenog života – biti eshatološki znak i proročki glas. Smatra da redovničke zajednice prvotno trebaju biti kontemplativna središta u kojima se Božje otajstvo može osjetiti i “opipati”, u kojima Bog na konkretan način (i preko posvećenih osoba) može dirnuti čovjekovo srce i um. Uvjeren je da današnje redovništvo može oživotvoriti svoju ulogu eshatološkog znaka i proročkoga glasa, i to odmakom od logike “svijeta” i suvremenoga “građanskog življenja” te, kao sluga Božji i nasljedovatelj Isusov, ucjepljivati u Crkvu i u društvo ono lijepo, dobro, pravedno i vrhunaravno, što će svijet i društvo učiniti boljim, usmjeravati ga prema Vrhunaravnom, prema Bogu.
Autor je na temelju provedenoga službenog popisa stanovništva te drugoga izvornog
arhivskoga gradiva, tiskanih izvora i recentne literature prikazao crkveno stanje u
Rapskoj biskupiji unutar ...Zadarskog distrikta za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji.
Rapska Crkva, kao jedna od najstarijih hrvatskih biskupija, promatrana je kroz smjene
vlasti, od mletačke vlasti preko prve austrijske uprave do francuske vlasti. Donose se
podaci o biskupu, glavi rapske Crkve, potom podaci za članove rapskoga Stolnog kaptola,
mirskog svećenstva i nižega katedralnog klera te muškog i ženskog redovništva. Također,
u djelokrugu Crkve navedene su rapske bratovštine te karitativno-nabožne ustanove.
Kvantitativnom metodom hijerarhijski je prikazana staleška struktura Rapske
biskupije: od pripadnika plemstva preko građanstva do pučana te njihov način/oblik
stanovanja. Za sve pripadnike donosi se crkveno dostojanstvo i imenovanje, njihov
položaj ili redovnički status i školovanje, a za većinu i točna starosna dob.
Iskazani podaci iz obrađenih izvora prilog su poznavanju crkvene hijerarhije u gradu
Rabu, tri desetljeća prije objave prvih dijecezanskih shematizama. Ukazuje se na važnost i
ulogu rapskog svećenstva i redovništva – ali i na namjere vlasti, koje su odlučile dokinuti
jednu od najstarijih hrvatskih biskupija u cjelokupnom crkvenom ustrojstvu onodobne
pokrajine Dalmacije, što je i ostvareno s novom, drugom austrijskom upravom.
Neposredan povod ovoga članka je u Crkvi proglašena Godina posvećenog života, koja se u obljetnici koncilskoga govora shvaća kao milosna godina zahvaljivanja, propitivanja, obnove svjedočenja. Kao ...takva ona ponajprije otvara egzistencijalna pitanja smisla i vrijednosti posvećenog života i realnog suočavanja sa stvarnošću koja, barem u Europi, sve češće iznutra i izvana nosi oznaku duboke krize. Polazište ovoga rada je prepoznavanje posvećenog života ponajprije kao života vjere u radikalnom nasljedovanju Isusa Krista. Stoga se i njegova kriza, shvaćena kao razdjelnica i lučenje bitnoga od nebitnoga, prepoznaje ne samo kao vremenita oznaka nego kao njegovo dublje, gotovo naravno određenje. Ako je posvećeni život svjesno življenje sa živim Bogom, onda je sam Bog trajna kriza – razdjelnica toga života, jer je stalno posvješćivanje krhkosti vlastita identiteta, a uzvišenosti cilja. Stoga se pitanje posvećenoga života otvara primarno kao teološko pitanje. U drugom se dijelu ovoga rada to pitanje otvara kao promišljanje o biblijskoj objavi Boga koji je ljubav (1 Iv 4,7.16), ljubav unutar trojstvenoga zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga i ljubav potpuno razlivena na stvorenje do predanja u smrti na križu. Kršćanska teologija prepoznaje unutartrojstvenu ljubav kao perihoretsko zajedništvo božanskih osoba, međusobno prožimanje i predanje, dijalog ljubavi, različitost koja se upravo zbog nutarnje ljubavi ne raspada na mnoštvo. Stoga u trojstvenome Bogu prepoznaje savršeno zajedništvo i savršenu ljubav. A ta se ljubav upravo u događaju križa očituje u svojem vrhuncu. Križ je konačna i potpuna objava trojstvenoga Boga kao savršene ljubavi, kenoza Sina u vremenu objava je vječne kenoze ljubavi. U trećem se dijelu rada ovo teološko promišljanje ponovno usmjerava na posvećeni život, prepoznajući kako je on kao život vjere pozvan slijediti upravo opisani ritam života i ljubavi trojstvenoga Boga. Unutar zadanih trinitarnih koordinata on se ostvaruje upravo kao confessio Trinitatis. Crte trojstvenoga zajedništva ljubavi u posvećenome životu na razini posvećenja po zavjetima, na razini zajedničkoga življenja, te na razini apostolata i navještaja, iščitava ovaj rad analizirajući dva značajna poslijekoncilska dokumenta o posvećenome životu: Bratski život u zajednici i Vita consecrata. Rezultati detaljne analize vode do zaključka da samo u kontekstu trinitarnoga utemeljenja, uređenja i usmjerenja, posvećeni život na zajedničkom putu prema otajstvu Božjega zajedništva može biti kvasac života i radosti i proročki znak Crkvi i svijetu.
Život u siromaštvu, uz ostale asketske elemente, od najranijih kršćanskih vremena smatrao se bitnom karakteristikom radikalnog nasljedovanja Isusa, tj. njegovog načina života. U nekim crkvama, posebno ...onima s područja Sirije, ovo radikalno nasljedovanje Isusa bilo je predviđeno za sve kršćane, ova imitatio ascetica postaje uvjet življenja istinskih kršćana, svaki kršćanin trebao je nasljedovati Isusa u siromaštvu, čistoći i itineranciji na isti način. Među drevnim redovnicima bila je vrlo raširena ideja da je njihov način života jednostavno nasljedovanje Isusovog načina života i života prvih Isusovih učenika. Siromaštvo u Crkvi se ne vrednuje samo u ekonomskim kategorijama ili u posjedovanju materijalnih dobara, nego poglavito po pitanju moći. Bogatstvo je ustvari jedan oblik moći. Siromaštvo je tako i odricanje od moći i solidariziranje s malenima i rubnima društva. Ovaj oblik siromaštva na poseban način je u Crkvi utjelovio Franjo Asiški. Biti siromašni za sv. Franju znači postati »posljednji i podložni svima da bi kao braća mogli služiti svima«. Siromaštvo i malenost (paupertas i minoritas) ovdje postaju jedno, a nisu drugo nego evanđeoska vrednota ljubavi i međusobnog služenja. Za franjevačku tradiciju siromaštvo je značilo konkretan izbor života u jednostavnosti i odricanju. Značilo je odlučiti se za solidarnost s malenima, s rubnima društva, što je često značilo zauzeti posljednje mjesto u Crkvi i društvu. Živjeti evanđelje s pozicije slabosti, nezaštićenosti, malenosti ima svoje konkretne posljedice po duhovni život kršćana, u prvom redu bliskost s svakodnevnim situacijama jednostavnih ljudi što je redovnike snažno povezalo sa sudbinom čitavih naroda i obilježilo tako duhovno biće tih naroda. Ali to znači i odustati od pozicija moći i sklanjanja u sjenu moćnika i silnika ovoga svijeta, jer oni za koje smo se opredijelili na takvu zaštitu računati ne mogu. Suvremeno redovništvo, ali i kršćanstvo općenito, ukoliko želi biti autentično evanđeosko i vjerno svojim korijenima mora se stalno iznova vraćati siromaštvu koje mora biti stvarno i vidljivo. Redovničko siromaštvo moći će govoriti današnjem svijetusamo ukoliko ljudi našega vremena gledajući redovnike vide i siromašno lice Crkve, Crkve koja ne želi biti trijumfalna i moćna već Crkva siromaha i Crkva za siromašne.
Izbor J. M. Bergoglia na Petrovu katedru, izazvao je veliku pozornost s obzirom na niz posebnosti koje on utjelovljuje: prvi neeuropski papa nakon mnogih stoljeća (prvi prekomorski uopće), prvi ...redovnik papa nakon više od stoljeće i pol, te prvi isusovac na čelu Crkve. Svojim raznolikim životnim iskustvom i različitim kulturama koje baštini, Bergoglio donosi nove elemente u načinu upravljanja Crkvom, daje nove naglaske i ukazuje na nova područja evangelizacije Crkve. S obzirom na činjenicu da je Družba Isusova duhovna kolijevka pape Franje, ignacijanska duhovnost i način djelovanja je razvidna u mnogim papinim postupcima koji mogu iznenađivati širu javnost no s obzirom da su unutar družbe Isusove iskustveno višestruki provjereni nema razloga pripisivati im posebnu novost ili čak riskantnost. Papinstvo kao univerzalna služba upravljanja Crkvom istovremeno zadržava i nepromjenjive elemente svoje službe ali i osobne naglaske svakog pojedinog Petrovog nasljednika.
Članak obrađuje poimanje zajedništva kod Terezije Avilske, svetice i Crkvene Naučiteljice (1515. – 1582). Iako se nije sustavno bavila teologijom, Terezija nam je u svojim djelima ostavila pravo ...duhovno-teološko bogatstvo. Ono nam je glavni izvor Terezijina poimanja zajedništva. Terezija misli o zajedništvu kao redovnica. Njezina vizija zajedništva proizlazi iz njezina odnosa s Bogom, ostvarenom kao redovnička egzistencija. I njezina su djela istodobno opis nutarnjih iskustava, vlastitog iskustva vjere, i pedagogija redovničkog života (posebno molitve), poticaji za redovnice svojih samostana. Upravo te dvije neodvojive stvarnosti određuju strukturu ovoga članka. Zato su kod Terezije neodvojivi teološki temelj i konkretne upute vezane uz življenje i promišljanje zajedništva. S obzirom da se članak objavljuje u Godini posvećenog života, u nekim momentima uz Terezijina promišljanja navodimo i misli i poticaje pape Franje sadržane u Apostolskom pismu svim posve-ćenim osobama u prigodi Godine posvećenoga života. Time želimo pokazati kako su Terezijine misli i danas aktualne.
