Savremeni religijski trendovi obično govore o individualizaciji i privatizaciji religijskih osjećanja, što je najčešće izraženo kroz maksimu vjerovanja bez pripadanja (Davie, 1990), dok je u Bosni i ...Hercegovini obrnuta situacija. U posljednjoj deceniji prošlog i početkom 21. vijeka svjedočimo oživljavanju i revitalizaciji religije, kao i usponu kolektivističke religije i religioznosti. Visoka stopa religijske i konfesionalne identifikacije, kojoj smo svjedočili na popisima stanovništva 1991. i 2013. godine, nije bila motivisana jedino vjerskim već prije društvenim, istorijskim, političkim i kulturološkim razlozima, koji su pratili tok društvenih kretanja i promjena. Religijska pripadnost, koja je ranije, tokom socijalističkog društvenopolitičkog uređenja, bila duboko u privatnoj sferi življenja, sad postaje društveno poželjna, a religijska identifikacija bitna identitetska odrednica. Religijsko se tako potvrđuje kroz nacionalno i obrnuto – nacionalnost biva neraskidivo vezana za religijsku pripadnost i time postaje smetnja integraciji i demokratizaciji. Teorijskom analizom i sintezom dosadašnjih istraživanja, novijih trendova u sociološkom proučavanju religije, nastoji se sagledati religijska situacija u bh. društvu, koja se iskazuje od obnove i povratka religije u javni prostor do njezinih ideoloških manifestacija. Navedeni pristup religijskom značajan je iz bar dva razloga: teorijski ‒ jer korespondiraju sa zaokretom u savremenoj sociologiji religije, koji je usmjeren prema odgovoru na pitanje kako, nasuprot ranijem – zašto se vjeruje; dok sa druge strane, možda i važnije, ako pravilno sagledamo odnose u Bosni i Hercegovini, imamo društvenopolitičke razloge, gdje nam ponuđeni odgovori bitno mogu pomoći u rješavanju odnosa crkve i države, odnosno jasnog određivanja mjesta religije u javnom životu i njene uloge u savremenim društvenopolitičkim kretanjima i promjenama.
Jacques Dupuis i Henri de Lubac dvojica su isusovačkih teologa čija imena ne mogu biti preskočena u obrađivanju tema koje su povezane s teologijom religija. Premda su pripadali istom teološkom ...spektru inkluzivizma, nisu pripadali istoj teološkoj školi jer dok je Dupuis naglasak stavljao na prisutnost Krista u drugim religijama, de Lubac je u religijama vidio isključivo čežnju za Bogom koja svoje ispunjenje nalazi u kršćanskoj objavi. Unatoč razlikama između Dupuisa i de Lubaca, obojica su svoju teologiju religija gradila na antropološkim temeljima, točnije na Origenovoj duhovnoj antropologiji kojoj su međutim dali drukčije tumačenje. Dupuis je tako duhovno iskustvo čovjeka koji živi izvan kršćanske ekonomije spasenja promatrao kao način na koji Duh Božji dolazi do čovjeka omogućujući mu sudjelovanje u Božjoj istini i životu, a de Lubac je to isto iskustvo tumačio kao susret s dubinom vlastitog bića, sa slikom Božjom, koju svaki čovjek posjeduje, no ne i kao susret s Bogom. Dok Dupuis mistiku izvan kršćanstva smatra autentičnim načinom kako Bog ulazi u život ljudi, de Lubac smatra kako se izvan kršćanstva uglavnom može govoriti samo o naravnoj mistici, no ne i pravoj mistici. Dupuisova i de Lubacova teologija religija počivaju stoga na različitom viđenju odnosa milosti i naravi jer dok Dupuis veći naglasak stavlja na imanentnost Božjeg djelovanja, de Lubac je svoju pažnju više usmjerio na transcendentnost odnosa između Boga i čovjeka. Unatoč razlikama u vrednovanju duhovnog iskustva čovjeka koji živi izvan kršćanske ekonomije spasenja, teologije Jacquesa Dupuisa i Henrija de Lubaca važan su doprinos boljem razumijevanju načina kako Bog djeluje u čovjeku.
Jacques Dupuis and Henri de Lubac are two Jesuit theologians whose names are unavoidable when one deals with topics related to the theology of religions. Although they belonged to the same theological spectrum of inclusivism, they did not belong to the same theological school; while Dupuis emphasized the presence of Christ in other religions, de Lubac saw in religions only and exclusively the longing for God that finds its fulfillment only in the Christian revelation. Despite differences between Dupuis and de Lubac, they both built their theologies of religions on an anthropological basis; more precisely, on Origen’s spiritual anthropology that they interpreted differently from each other. Thus, Dupuis perceives the spiritual experience of those human beings who live outside of the Christian economy of salvation as a way for the Holy Spirit to reach those human beings and enables them to participate in God’s truth and life, while de Lubac interprets that same experience as an encounter with the depths of one’s own being, with the image of God. While Dupuis considers mysticism outside of Christianity to be an authentic way in which God enters into the lives of human beings, de Lubac held that outside of Christianity one can generally talk only about natural mysticism, but not true mysticism. Dupuis and de Lubac’s theologies of religions are, therefore, based on different views of the relation between grace and nature. In that sense, Dupuis puts a larger emphasis on the immanency of God’s agency, while de Lubac directs his attention more in the direction of transcendency of the relation between God and human beings. Despite differences in the evaluation of the spiritual experience of those human beings who live outside of the Christian economy of salvation, the theologies of Jacques Dupuis and Henri de Lubac are both an important contribution to a better understanding of the ways in which God acts in human being.
Religijski pokreti predmet su analize u Mardešićevim djelima Religija u industrijskom društvu, Povratak svetoga, Budućnost religije, Lice i maske svetoga i Rascjep u svetome. U navedenim djelima ...religijski pokreti određuju se sociološki kao sekte u industrijskom društvu, kao oblik buđenja pučke pobožnosti u punoj sekularizaciji društva, kao nove sekte, odnosno novi religijski pokret koji su nositelji svetoga u moderni te kao nove religije i religioznost u postmoderni. Fenomenologijski pak religijski pokreti su društveni izričaj čovjekova religioznog iskustva svetoga koje se temelji na njegovoj iskonskoj čežnji, želji, žeđi za svetim. Na temelju kronološke i deskriptivne analize Mardešićevih djela u prvom dijelu predstavlja se njegovo razumijevanje religijskih pokreta, a u drugom pak dijelu riječ je o njegovom bitnom fenomenologijskom pristupu religijskim pokretima. U ovom tekstu termin „religijski pokreti” koristi se u smislu svakog društvenog izričaja religioznog iskustva koje se temelji na trajnoj čovjekovoj čežnji za svetim imajući u vidu Mardešićev navedeni opus.
Rad se bavi odnosom teorije objektnih odnosa kao dijelom psihoanalitičke i psihodinamske psihologije te religije/duhovnosti u širem smislu. Također nastoji pokazati zaokret u valoriziranju religije ...koji je teorija objektnih odnosa, a osobito Winicottova teorija pravog i lažnog ja te prijenosnog objekta, donijela u psihodinamskoj paradigmi. Rad prikazuje Freudov, Jungov i Adlerov odnos i stav prema religiji i duhovnosti.
The paper shows the resultants of the research of the relationship between theory of object relations as a part of psychoanalytic and psychodynamic psychology and religion and spirituality in a broader sense. It also seeks to show the turn in the valorisation of religion and spirituality that the theory of object relations, and in particular Winicott’s theory of the true and false self and the transitional object, brought in the psychodynamic paradigm. The paper presents Freud’s, Jung’s and Adler’s works in psychology of religion and spirituality.
Prilog donosi prikaz i kritičku analizu epistemologije religije Johna Hicka, jednoga od najznačajnijih filozofa religije u prošlom stoljeću. Hickova epistemologija, osobito njezini središnji pojmovi ...poput »iskušavanja kao« i »eshatološke verifikacije«, nastoji etablirati smislenost i racionalnost religijskih tvrdnji pokazujući kako je religijsko iskušavanje svijeta epistemološki jednakovrijedno kao i ono naturalističko. Autor priloga nastoji upozoriti na neke poteškoće Hickove pozicije, osobito na manjkavost njegova razumijevanja religijske vjere. U konačnici, Hickova se epistemologija religije u većem svojem dijelu pokazuje problematičnom stoga što s jedne strane u potpunosti ovisi o subjektivnom religioznom iskustvu te s druge strane isključuje u potpunosti propozicijski aspekt vjere.
The aim of this paper is to provide an overview and critical analysis of John Hick’s epistemology of religion. Hick was one of the most influential philosophers of religion in the last century. Hick’s epistemology, especially its central concepts like “experiencing as” and “eschatological verification,” aims to establish the meaningfulness and rationality of religious claims by showing that the religious experience of the world is an epistemological equivalent to the naturalistic one. The author points out some difficulties of Hick’s position, especially the inadequacy of his understanding of religious faith. Ultimately, Hick’s epistemology of religion is for the most part problematic because, on the one hand, it depends entirely on the subjectivity of religious experience, and on the other, it completely excludes the propositional aspect of faith.
Pjesništvo Paule pl. Preradović bavi se uglavnom sjećanjima iz djetinjstva i mladosti u istarskim krajolicima na Jadranu. Osim izraza mladenačkog otpora prema modernom velegradu u duhu antimodernizma ...tu su i vjerski hvalospjevi ili himne o domovini, ljubavi i braku, prijateljstvu i ljudskosti, životu i smrti. Himne Paule pl. Preradović stoga ispunjavaju vjersku svrhu, ako religiju u etimološkom smislu (religio) shvaćamo kao stvaranje odnosa između Boga, svijeta i čovjeka kroz pomno čitanje uvijek iznova. Uz pomoć suvremene fenomenologije religije ovaj rad postavlja glavnu hipotezu da himne Paule pl. Preradović stoje u obzorju svetog.
The poetry of Paula von Preradović primarily deals with memories from her childhood and youth spent in Istria on the Adriatic Sea. Besides the youthful resistance to the modern metropo-lis in the spirit of anti-modernism, there are also religious canticles or hymns about Christian faith, love and matrimony, friendship and humaneness, life and death. The hymns of Paula von Preradović thus fulfill a religious purpose, if religion in the etymological sense (religio) means entering into a relationship with God, the world, and man through a close reading over and over again. Based on the contemporary phenomenology of religion this article hypothesizes that the hymns of Paula von Preradović stand in the horizon of the holy.
U XIX. stoljeću, Kierkegaardov pojam vjere određuje početak egzistencijalističke misli jer uvodi velik broj tema s kojima će se egzistencijalizam XX. stoljeća baviti te dalje razvijati, pritom ...polazeći od individue, i to ne samo u intelektualnom nego i u emocionalnom smislu kao cjelovitoga bića, odnosno subjekta koji nastoji živjeti autentično i slobodno. Naime, riječ je temama poput samoostvarenja pojedinca, anksioznosti, očaja, apsurdnosti življenja i sl. Za Kierkegaarda vjera je polazišna točka k samoostvarenju u puninu ljudskoga bića, a moguća je samo kao vjera u Boga, tj. kao privatni i jedinstveni odnos pojedinca i Boga. Kierkegaard primjer takve vjere utjelovljuje u liku Abrahama, za kojega tvrdi da je vitez vjere, odnosno
paragon kojemu svi trebamo stremiti. U radu će se istražiti uloga i značenje vjere u kontekstu viteza vjere kao paragona Kierkegaardove filozofije religije.
In the 19th century, Kierkegaard’s concept of faith determined the beginning of existential thought because it introduced a large number of
topics that would be used and further developed by 20th-century existentialism, whose starting point was the individual – not only in the intellectual, but also the emotional sense, as an integral being – i.e. a subject that strives to live authentically and freely. The topics
in question include individual self-actualisation, anxiety, despair, the absurdity of living, and so on. For Kierkegaard, faith is the starting point for self-actualisation into the fullness of a human being, and is only possible as a belief in God, i.e. a private and unique relationship between an individual and God. Kierkegaard considers
Abraham an embodiment of such faith, a knight of faith, i.e. a paragon whom we should aspire to emulate. In this paper I shall therefore explore the role and significance of faith in the context of the knight of faith as a paragon of Kierkegaard’s philosophy of religion.
Ima li smisla vjerovati u smisao? Kordić, Ivan
Nova prisutnost,
11/2016, Volume:
XIV, Issue:
3
Journal Article, Conference Proceeding
Peer reviewed
Open access
Vjera u Boga usko je povezana s pitanjem o smislu ljudskoga života. Ova teza ovdje se razvija prije svega na temelju mišljenja njemačkog filozofa Volkera Gerhardta. Pritom se posebno ističe da je ...dimenzija bezuvjetnosti smisla stvaran životni element religije i da se racionalnost vjere i pitanja smisla može prikazati na prikladan način, za što veliko značenje može imati i promišljanje tradicije racionalne teologije. Ovdje se vjera razumijeva kao egzistencijalan čin koji obuhvaća čovjeka kao cjelinu, a ta se cjelina odnosi na život kao cjelinu i na svijet kao takav. Ovaj se čin može odnositi i na Boga kao osobu, čija spoznaja nadilazi čovjeka i njegove sposobnosti, bilo da on pokušava dokazati njegovu egzistenciju, bilo da je niječe. Stoga se ovdje pokušava pokazati da Boga nije moguće u potpunosti razumjeti, da je on u biti više stvar vjere nego znanja, a da vjera i znanje jedno drugome ipak ne protuslove, da nisu neki antipodi, nego tvore jedinstvo koje je potpora samosvjesnom čovjekovu djelovanju. Time se sugerira da put prema onom božanskom, odnosno prema Bogu, ima i teorijsku i praktičnu razinu, no da i jedna i druga dotiču tajnu koja doduše nadilazi čovjekovu spoznajnu moć, ali je ne ostavlja u nekakvoj potpunoj nemoći. Stoga se vjera promatra kao pozitivna stvarnost, a kritika religija je, koliko god ona u mnogočemu bila opravdana, temeljito stavljena u pitanje.
Der Glaube an Gott ist mit der Frage nach dem Sinn menschlichen Lebens eng verbunden. Diese These wird hier vor allem aufgrund des Denkens des deutschen Philosophen Volker Gerhardt entwickelt. Dabei wird besonders hervorgehoben, dass die Unbedingtheitsdimension von Sinn das eigentliche Lebenselement der Religion ist und dass man die Rationalität des Glaubens und der Sinnfrage ausweisen kann, wozu auch der Bezug auf die Tradition der rationalen Theologie seine Bedeutung hat. Hier wird der Glaube als existenzieller Akt verstanden, der das Ganze des Menschen umfasst und es auf das Ganze seines Lebens und der Welt als solcher bezieht. Dieser Akt kann auch Gott als Person gelten, dessen Erkenntnis den Menschen und sein Vermögen übersteigt, sei es, dass er versucht, Existenz Gottes zu beweisen, sei es, sie zu leugnen. So wird hier versucht zu zeigen, dass man Gott nie völlig verstehen kann, dass er im Grunde mehr die Sache des Glaubens als des Wissens ist und dass sich Glaube und Wissen nicht widersprechen, sie sind keine Antipoden, sondern sie bilden eine Einheit, die das selbstbewusste Handeln des Menschen trägt. Damit wird angedeutet, dass der Weg zum Göttlichen und zu Gott sowohl theoretische als auch praktische Dimension hat, beide aber reichen an das Geheimnis, das menschliches Erkenntnisvermögen zwar übersteigt, es aber nicht in totaler Ohnmacht liegen lässt. So wird der Glaube als eine positive Angelegenheit betrachtet, Religionskritik aber, mag sie in vieler Hinsicht auch berechtigt sein, gründlich in Frage gestellt.
U radu se istražuje kako bi se religija trebala valorizirati u provedbi politike zapošljavanja imigranata. Europa je jedino područje svijeta za koje se predviđa pad populacije u razdoblju od 2010 do ...2050. Dok u Europskoj uniji opada broj kršćana, raste broj pripadnika drugih religija, poglavito islama. Dva su glavna uzroka promjena; plodnost stanovništva i migracije. Pitanje integracije migranata u EU postaje sve važnije. Spoznaje se da se u EU (za razliku od SAD) religija doživljava kao prepreka integraciji migranata te da postoji zabrinjavajući stupanj nezaposlenosti imigranata. Ekonomska integracija (zapošljavanje) imigranata prepoznaje se kao nužan preduvjet ostvarivanja društveno-kulturne integracije. Usporedbom stajališta prema radu i poslovanju unutar najzastupljenijih religija u EU tj. kršćanstva i islama dolazi se do spoznaje da ne postoje takve razlike koje bi mogle opravdati diskriminaciju pri zapošljavanju.
U ovome se radu aktualna teza o medijatizaciji religije pokušava staviti u kontekst teorija koje pokušavaju objasniti kretanje religioznosti i položaja religije u suvremenim društvima. Današnja se ...situacija stavlja u kontekst transformacije religije te se analizira na koji način medijatizacija religije utječe na taj kontekst. Time se medijatizacija promatra kao proces koji se nalazi pod utjecajem transformacije religije, ali i kao djelomično neovisan proces koji utječe na religijsku transformaciju potičući specifičan duhovni pluralizam i individualizam (post) modernih zapadnih društava u kojemu se pojavljuju nove, eklektične forme religioznosti. U tom se smislu osobito analizira pitanje utjecaja medijatizacije na osporavanje religijskih autoriteta te internet kao nov medij koji svojom decentraliziranošću ima potencijalno jak utjecaj na transformaciju religije i religijskih autoriteta. Zaključuje se da je medijatizacija vrlo složen i dvostran proces čije se značenje i doseg ne bi trebali prenaglašavati jer mnogim situacijama medijsko posredovanje religije služi samo kao pojačavanje postojećih teritorijalnih, licem-u-lice religijskih zajednice te se nalazi pod kontrolom formalnih religijskih vođa.
In this paper the author tries to put the current mediatization thesis into the framework of theories that aim to explain position of religion and religiosity in the contemporary societies. Contemporary situation is explained within the context of religious transformation, and the author has made an attempt to analyze the influence of the mediatization on the aforementioned context. In that way, mediatization is conceptualized as a process that is influenced by the transformation of religion, but also at least partially as a process that advances the religious transformation by encouraging the development of spiritual pluralism and individualism of (post)modern Western societies wherein new and eclectic forms of religiosity begin to appear. In that sense, a particular effort has been made in order to explain the influence of mediatization on the religious authorities and to analyze the Internet as a new media that arguably has a strong effect on the transformation of religion and religious authorities. The author concludes that mediatization is a very complex and two-sided process whose influence and impact should not be over-emphasized since in many situations media-conveyed religion serves only as a magnifier of the existing territorial face-to-face religious communities, controlled by the formal religious authorities.
PDF
