Reason(s) for writing and research problem(s): This article analyzes the experiences retold by former concentration camp detainees who were placed in concentration camps like civilians at the ...beginning of the Bosnian war in the 1990s. Aims of the paper (scientific and/or social): The article aims to describe the recounted social interaction rituals after time spent in a concentration camp as well as identifying how these interactions are symbolically dramatized. Methodology/Design: The empirical material for this study was collected through qualitative interviews held with nine former camp detainees and four close relatives. Research/paper limitations: The analyzed empirical examples revealed how the camp detainees’ victim identity is created, recreated, and retained in contrast to ‘the others’ – the camp guards. The camp detainees’ portrayal of their victim identity presents their humiliated self through dissociation from the camp guards. Results/Findings: The detainees’ new (altered) moral career is presented as a result of the imprisonment at the camp and the repetitive humiliation and power rituals. The importance of the camp guards was emphasized in these rituals, in which the detainees’ new selves, characterized by moral dissolution and fatigue, emerged. General conclusion: In their stories of crime and abuse in the concentration camps, the detainees reject the guards’ actions and the designation of ‘concentration camp detainee’. The retold stories of violation and power rituals in the camps show that there was little space for individuality. Nevertheless, resistance and status rituals along with adapting to the conditions in the camps seem to have generated some room for increased individualization. To have possessed some control and been able to resist seems to have granted the detainees a sense of honor and self-esteem, not least after the war. Their narratives today represent a form of continued resistance. Research/paper validity: The interviewees’ rejections of the guards’ actions and their forced “camp detainee” status could be interpreted as an expression of de-ritualization, leading away from their own earlier experiences. The subsequently illustrated myriad of everyday interactions, which can be distinguished analytically in the interviewees’ stories, expose rituals of humiliation, power, resistance, and status. Through these, we see the interviewees’ loss of identity, others’ recognition of one’s identity, emotional involvement, and different symbols of resistance.
Inspiracija za rad i problem(i) koji se radom oslovljava(ju): Ovaj članak analizira prepričana iskustva bivših logoraša koji su kao civili odvedeni u koncentracione logore početkom rata u Bosni i Hercegovini 1990-tih godina. Ciljevi rada (naučni i/ili društveni): Cilj članka je opisati prepričane rituale socijalne interakcije poslije vremena provedenog u logoru, kao i identifikovati kako su te interakcije simbolično dramatizovane. Metodologija/Dizajn: Empirijski materijali za ovu studiju su prikupljeni primjenom kvalitativnih intervjua provedenih sa devet bivših logoraša i četiri bliska rođaka. Ograničenja istraživanja/rada: Analizirane empirijske sekvence prikazuju stvaranje identiteta žrtve u kontrastu sa drugim kategorijama, primjerice u kontrastu sa kategorijom čuvara logora. Bivši zatočenici u logorima prezentiraju svoj identitet žrtve kroz poniženje i kroz disocijaciju od postupaka čuvara logora. Rezultati/Nalazi: Bivši logoraši predstavljaju svoju novu (izmijenjenu) moralnu karijeru kao rezultat boravka u logoru i kao rezultat rituala poniženja i rituala moći. Značaj čuvara u ritualima poniženja i moći je naglašen tako što bivši logoraši sebe predstavljaju kao ponižene i demoralisane. Generalni zaključak: U svojim pričama o zločinima i zlostavljanju u koncentracionim logorima, logoraši odbacuju postupke čuvara kao i taj naziv ‘logoraš’. Priče o ritualima sile i moći pokazuju da je prostor za individualizam u logorima bio veoma ograničen. Ipak, rituali otpora i statusa su naizgled, zajedno sa adaptacijom na uvjete u logoru, generirali prostor za povećanu individualizaciju. Imati malo kontrole i moć pružanja otpora naizgled je dalo logorašima osjećaj časti i samopoštovanja, naročito poslije rata. Njihove priče u današnjici predstavljaju jedan oblik nastavljenog otpora. Opravdanost istraživanja/rada: Disocijacija od postupaka čuvara logora i od naziva/statusa ‘logoraš’ se može protumačiti kao izraz deritualizacije, u odnosu na prijeratna iskustva. Deritualizacija je vidljiva i kombinaciji sa ostalim interakcijama, ali se analitički može izolirati u pričama ispitanika kroz analizu rituala poniženja, rituala moći, rituala otpora i rituala statusa. Kroz ovu analizu je jasno vidljiv gubitak identiteta logoraša, priznavanje identiteta drugoga, emocionalni angažman, i različiti simboli otpora.
Stigmatizacija počinitelja kaznenih djela često uključuje ideju da su počinitelji ‘jednostavno loše osobe koje se ne mogu promijeniti’ te to
može poticati razvoj kriminalnog identiteta osobe ili ...onemogućiti njegovo mijenjanje što dovodi do povratka kriminalnom životnom stilu
nakon odsluženja kazne zatvora. Počinitelji kaznenih djela čine vrlo heterogenu skupinu s obzirom na kazneno djelo koje su počinili, njihov
socioekonomski status, stupanj obrazovanja, dob, ali prije svega i s obzirom na spol. Za očekivati je da će percepcija muškaraca i žena
koji su počinili kazneno djelo biti drugačija, a samim time će se razlikovati i stigmatizacija javnosti prema te dvije skupine počinitelja.
Cilj ovog istraživanja je utvrditi postoje li razlike u stigmatizaciji osuđenih počinitelja kaznenih djela s obzirom na spol sudionika i
počinitelja.
U istraživanju je sudjelovalo 387 sudionika, od čega je 192 muškaraca i 195 žena. Polovica sudionika je kao objekt stigmatizacije
procjenjivala muškarce koji su osuđeni za činjenje kaznenog djela (n=191), a druga polovica je procjenjivala žene koje su osuđene
za kazneno djelo (n=196).
Sudionici su ispunili skalu stavova prema muškim ili ženskim osuđenim počiniteljima kaznenih djela, listu za označavanje stereotipa,
skalu socijalne distance te su odgovorili na pitanja kojima se ispituju sociodemografski podaci (spol, dob, stupanj obrazovanja,
bračni status, veličina mjesta u kojem žive).
Rezultati istraživanja pokazali su kako sudionici imaju pozitivnije stavove prema ženama koje su počinile kazneno djelo, njihovi stereotipi
o ženama koje su počinile kazneno djelo su pozitivniji, a socijalna distanca sudionika prema počiniteljicama je manja u odnosu
na počinitelje. Osim toga, muškarci imaju pozitivnije stavove prema počiniteljima kaznenih djela, bez obzira na spol, a njihova socijalna
distanca prema počiniteljima je manja nego socijalna distanca žena. Ne postoji interakcija spola sudionika i spola počinitelja
na stavove prema počiniteljima, na pozitivnost/negativnost stereotipa o počiniteljima, niti na socijalnu distancu.
Cilj istraživanja bio je ispitati doprinos socio-demografskih varijabli, stigmatizacije, samomotrenja i eksternalnosti objašnjenju samopoimanja i samopoštovanja muških maloljetnika društveno ...neprihvatljivog ponašanja s izvaninstitucionalnim mjerama (N=146) i mjerama izdvajanja iz obitelji i smještanja u instituciju (N=126). U istraživanju je korišten Upitnik o općim i socio-demografskim podacima, Coopersmithov upitnik samopoštovanja, Offerov revidirani upitnik samopoimanja, Skala eksternalnosti, Skala samomotrenja i Upitnik za ispitivanje doživljaja neformalne stigmatizacije maloljetnika društveno neprihvatljivog ponašanja. Podaci su obrađeni hijerarhijskom regresijskom analizom, a postupno su uvođeni blokovi varijabli: školovanje i dob, broj roditelja i bračno stanje, obrazovanost i zaposlenost roditelja te procjena materijalnog statusa, prethodne intervencije prema obitelji i maloljetniku, formalna i neformalna stigmatizacija, te samomotrenje i eksternalnost. Uključenim varijablama objašnjeno je 46% varijance samopoimanja i 42% varijance samopoštovanja maloljetnika društveno neprihvatljivog ponašanja. Najboljim prediktorima samopoimanja pokazale su se formalna i neformalna stigmatizacija te procjena materijalnog stanja vlastite obitelji, dok su se prediktorima samopoštovanja uz neformalnu stigmatizaciju pokazale još eksternalnost, procjena materijalnog stanja vlastite obitelji, broj prethodno pokrenutih postupaka pred sudom za kazneno djelo i dob sudionika.
Cilj istraživanja bio je razvoj upitnika za procjenu razine neformalne stigmatizacije maloljetnika društveno neprihvatljivog ponašanja, te ispitivanje doživljaja neformalne stigmatizacije ...maloljetnika društveno neprihvatljivog ponašanja od osoba iz okoline.
Istraživanje je provedeno u dvije faze, primjenom kvalitativne i kvantitativne metodologije. U prvoj fazi su provedene fokusirane grupe s maloljetnicima društveno neprihvatljivog ponašanja koji se nalaze u institucionalnom tretmanu (N=32), a na temelju njihovih izjava sastavljen je inicijalni upitnik neformalne stigmatizacije (42 čestice). U drugoj fazi je integralni upitnik primijenjen na uzorku od 272 maloljetnika društveno neprihvatljivog ponašanja s izvaninstitucionalnim i institucionalnim mjerama, te je provedena psihometrijska analiza i konstruirana finalna verzija upitnika.
Upitnik neformalne stigmatizacije sastoji se od ukupno 30 čestica i ima visoku pouzdanost (alpha = .94). Viši rezultati na upitniku označavaju više iskustva i doživljaja neformalne stigmatizacije od osoba iz okoline. Faktorskom analizom dobivena su četiri faktora: Strah i negativna očekivanja od drugih, Ponižavanje i odbacivanje od okoline, Negativna percepcija od nastavnika i Negativna percepcija od roditelja i rođaka. Računanjem rezultata na pojedinoj dimenziji moguće je dobiti podatke o iskustvu i doživljaju stigmatizacije od pojedinih osoba iz okoline (roditelji, rođaci, vršnjaci, prijatelji, nastavnici, susjedi).
Rezultat dobiven na konstruiranom Upitniku neformalne stigmatizacije pokazuje da su maloljetnici koji su jače formalno stigmatizirani (institucionalna mjera) ujedno i više neformalno stigmatizirani od osoba iz svoje okoline. Između maloljetnika s izvaninstitucionalnim mjerama (prije provedenog sudskog postupka i nakon provedenog sudskog postupka) nema statistički značajne razlike. Maloljetnici doživljavaju najviše negativne percepcije od nastavnika, roditelja i rođaka, ali izvještavaju i o ponašanjima koja ukazuju na strah i negativna očekivanja od ostalih iz okoline.
Romi su marginalna skupina u hrvatskom društvu, nedovoljno uključena u različite segmente socijalnog ustroja. U ovom radu analiziramo intervjue provedene u OŠ dr. Vinka Žganca, Kozari Bok. ...Intervjuirali smo osam (8) nastavnika u toj školi, koji izvode nastavu u razredima koji u svom sastavu imaju i učenike iz romske etničke skupine. Socioekonomski ambijent i kulturni obrasci u kojima se socijaliziraju mladi Romi znatno odstupaju od dominantnoga sociokulturnog obrasca, što pripadnike te etničke skupine dodatno marginalizira i »isključuje« iz lokalnih zajednica u kojima obitavaju, pa i širih socijetalnih struktura. Za učenike Rome, osim tih nepovoljnih ambijentalnih razloga, nepoznavanje ili slabo znanje hrvatskog jezika čini veliku prepreku u procesu integracije u školski sustav. Stigmatizacija Roma segment je sociopsihološkog ozračja u Hrvatskoj, koji je generirao i tolerirao takav oblik socijalne interakcije i u kojemu je takav oblik nastupanja bio toleriran u krugovima koji predstavljaju dominantnu kulturu. Stigmatizacija je primijećena i u školi, posebno u konfliktnim situacijama kada su Romi nazivani Ciganima. To je i napad na romski identitet, na što su učenici Romi posebno osjetljivi. Najteže pitanje/problem u procesu integracije Roma jest upravo pitanje identiteta. Kako i koliko mijenjati romski način života, kao pretpostavku kvalitetne integracije, ne ugrožavajući pritom identitet skupine?
Cilj istraživanja bio je ispitati razinu stigmatizacije maloljetnih počinitelja kaznenih djela te utvrditi povezanost formalne i neformalne stigmatizacije sa slikom o sebi (samopoimanjem i ...samopoštovanjem).
U istraživanju je sudjelovalo ukupno 704 muških sudionika u dobi od 14 do 21 godine, podijeljenih u tri skupine: A. maloljetnici koji nisu počinili kazneno djelo (N = 432), B. maloljetnici s izrečenim izvanzavodskim odgojnim mjerama uključujući maloljetnike s primijenjenim načelom oportuniteta (N = 146) i C. maloljetnici smješteni u ustanovu nakon provedenog sudskog postupka zbog počinjenog kaznenog djela ili temeljem rješenja Centra za socijalnu skrb (N = 126).
Primijenjeni su slijedeći mjerni instrumenti: Upitnik za ispitivanje doživljaja neformalne stigmatizacije UNS-D, Offerov Revidirani upitnik samopoimanja OSIQ i Coopersmithov upitnik samopoštovanja.
Rezultati su pokazali da maloljetnici prema kojima je u pretpripremnom postupku primjenjeno načelo oportuniteta (manja formalna stigmatizacija) ne doživljavaju manje neformalne stigmatizacije u odnosu na maloljetnike kojima su nakon provedenog sudskog postupka izrečene izvanzavodske odgojne mjere (veća formalna stigmatizacija). Maloljetnici smješteni u ustanovu, koji su više formalno stigmatizirani, doživljavaju i više neformalne stigmatizacije u odnosu na maloljetnike s izrečenim izvanzavodskim odgojnim mjerama, te imaju lošiju sliku o sebi. Maloljetnici s izrečenim izvanzavodskim odgojnim mjerama imaju bolje samopoimanje u odnosu na maloljetnike koji nisu počinili kazneno djelo. Maloljetnici s izrečenim odgojnim mjerama koji izvještavaju o većem stupnju stigmatizirajućeg ponašanja od strane relevantnih osoba u svojoj socijalnoj okolini imaju niže samopoštovanje i lošije samopoimanje. Dobiveni rezultati podupiru postavke teorija etiketiranja i njihovog objašnjenja razvoja delinkventnog identiteta.
Stigma znači negativno obilježavanje osobe zbog dijagnoze psihičke bolesti. Čini značajnu prepreku cjelovitom oporavku i resocijalizaciji psihijatrijskoga bolesnika. Stigma stoga nije samo ...psihijatrijski i medicinski problem već odraz zrelosti, tolerancije i humanosti cijele zajednice. Rad ispituje stavove mladih osoba, učenika Medicinske škole i Gimnazije Bjelovar, prema psihijatrijskim bolesnicima. Ispitanici su prije ispitivanja usvojili osnovna znanja o psihijatrijskim bolestima i bolesnicima tijekom nastave psihijatrije, odnosno psihologije, a ostvarili su i iskustvo osobnoga susreta s psihijatrijskim bolesnicima. Rezultati rada pokazuju sljedeće: 1. povezanost straha spram psihijatrijskoga bolesnika i stigmatizacije, 2. značajnu stigmatizaciju usprkos prethodnom obrazovanju i osobnom susretu s psihijatrijskim bolesnikom, 3. potrebu primjene antistigma programa usmjerenih na promjenu odnosa šire društvene zajednice.
Rad se bavi položajem invalida Domovinskog rata u društvu iz
njihove perspektive. U uvodnom je dijelu predstavljena pravna
legislativa i odnos društva prema invalidima Domovinskog rata.
U ...istraživanju provedenom u studenom 2007. godine sudjelovalo
je 17 branitelja iz Domovinskog rata kojima je utvrđen status
hrvatskoga ratnog vojnog invalida. Ispitani su metodom polustrukturiranog
intervjua. Cilj istraživanja bio je utvrditi njihova
mišljenja i iskustva o vlastitu položaju u društvu. Kao važne za
društveni položaj invalida Domovinskog rata, rezultati istraživanja
pokazali su nekoliko kategorija: stigmatizaciju, medijsko
stereotipiziranje, nezadovoljstvo sustavom braniteljske skrbi,
nezadovoljavajuće zakonodavno i političko stanje i nezadovoljavajući
društveni položaj te potrebu za društvenom participacijom.
Zaštitni činitelji kao pomoć u svakodnevnom životu izraženi su u
pet kategorija: obitelj i prijatelji kao zaštitni faktor, samopoštovanje
kao obrambeni mehanizam, osjećaj korisnosti, pozitivan
tretman i poštovanje u širem društvu, dok su svoju sliku budućnosti
ispitanici izrazili u tri kategorije: nejasna slika budućnosti,
očuvanje zdravlja i pomoć suborcima. Može se zaključiti da su
invalidi Domovinskog rata nezadovoljni svojim položajem u
društvu te da žele sudjelovati u njemu kao aktivni sudionici
procesa. Naglašavaju važnost poštivanja ljudskoga dostojanstva i
važnost socijalne podrške. Budućnost vide u vlastitoj solidarnosti
te potrebi rada na rehabilitaciji i očuvanju zdravlja.
Glavni teret reproduktivnih zadaća pada na žene, uključujući rizike za vlastito zdravlje i život, dok je rodna moć često centrirana kroz kontrolu nad reprodukcijom. Glavna prepreka tome jest ...patrijarhalni sustav koji subordinira žene kroz “javni” i “privatni” patrijarhat te upotrebu reproduktivnih tehnologija oblikovanih u sustavu “orodnjenih odnosa”, čime se povećava rizik reproduktivnog statusa žena. Najvažniji uvjet za poboljšanje toga statusa je rodna društvena jednakost.
U Hrvatskoj se seksistički diskurs pokazuje kroz oblike tradicionalnog i modernog seksizma pri čemu su očekivanja od uloga žena u društvu svedena upravo na njihovu reproduktivnu funkciju. Strukturalne društvene prepreke koje se postavljaju ženama pred odluke o vlastitoj reprodukciji i okolnosti pod kojima žive, rade i brinu o djeci uvjetuju njihovu društvenu stigmatizaciju na više razina, što ima znatne učinke na njihove odluke o reprodukciji koje su za društvo i same žene od vitalnog interesa
Proces raspada jugoslavenske države pratili su socijalni konstrukti Drugoga. Stereotipi, predrasude i stigme, koji su bili prisutni i u socijalističkom razdoblju, multiplicirani su u tranzicijskome i ...osobito ratnome vremenu. Simbolički imaginarij posebno je opterećen nacionalnim/nacionalističkim konstrukcijama zbilje na bivšemu jugoslavenskom sociopolitičkom prostoru, uključujući i Hrvatsku. Pritom je, kao zamjena za socijalističku ideologiju, snažno aktiviran nacionalni identitet. Favoriziranjem etnonacionalnoga identiteta u odnosu na sve ostale subidentitete u sociopolitičkom i simboličkom prostoru s prevladavajuće etničkim modelom nacije potisnuti su demokratski procesi, a na javnoj sceni na djelu je bila autoritarna nacionalna država. Stvoreno je kulturno i sociopsihološko ozračje pogodno za aktiviranje etničkih/nacionalnih stereotipa, predrasuda, a onda i stigmatizacije Drugih. U Hrvatskoj su u simboličkom, a djelomično i u praktičnopolitičkom prostoru aktivirani »ustaše« i »četnici«, što je samo pojačalo međusobnu stigmatizaciju Hrvata i Srba. Različiti akteri u ratnim su sukobima aktivirali simbolički imaginarij za svoje (često vrlo različite) ciljeve, a veličina zloporabe nacionalnoga ovisila je o (ne)legitimnosti političkih ciljeva i ponašanja političkih i vojnih organizacija i pojedinaca prema Drugima u danim situacijama. Empirijsko istraživanje provedeno u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Baniji i Dalmaciji na populaciji Hrvata starosjedilaca, Srba starosjedilaca i useljenika pokazuje da je stigmatizacija nacionalno Drugoga uvelike prisutna u prijeratnome razdoblju te da se intenzivirala u ratnome a vrhunac dosegnula u poslijeratnom razdoblju. Sve to otežava (re)konstrukciju lokalnih zajednica na bivšim ratnim prostorima. Postupna dekontaminacija sociopsihološkoga ozračja označit će odmak od ratnih »slika« i etničke čistoće države te okretanje prema multietničkoj koegzistenciji i tolerantnijemu komunikacijskom ozračju.
