Govoriti danas o službi svećenika u svećeničkom narodu kao i općenito o svećeništvu znači dotaknuti se same duše Božjeg naroda i osjetiti bilo njegova srca. Svećeništvo nije na marginama Božjeg ...naroda niti samo jedno od pitanja s kojima se Crkva danas susreće. Unutar Božjeg naroda, kojega je Krist Gospodin, veliki svećenik uzet od ljudi, učinio »kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu« kako bi svi koji su kršteni bili posvećeni te prinosili duhovne žrtve, »ministerijalni svećenik odgaja i vodi svećenički narod, vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu« (LG 10). Pitanje svećeništva zapravo je pitanje identiteta Crkve jer svi krštenici, kako bi mogli izvršavati svoju službu kraljevskog svećeništva, imaju potrebu svećeničkog posredništva Krista, koji je prisutan i djelotvoran upravo kroz ministerijalno svećeništvo. Iz toga proizlazi da razumijevanje identiteta svećenika vodi prema razumijevanju identiteta Crkva, a razumijevanje Crkve kao Tijela Kristova i zajednice svetih presudno je za razumijevanje novozavjetnog svećeništva. Isto se može reći i za službu svećenika, koja ne može biti definirana, a da ne govorimo, izvršena, izvan ili bez naroda u kojem i za kojeg svećenik izvršava svoju službu. U radu se prvo na temelju Sinajskog saveza (Izl 19 – 24) analiziraju privilegije izabranog naroda kao »kraljevstva svećenika« koje mu daju pravo približiti se Bogu uime svih naroda, kao i uloga starozavjetnih svećenika, osnovna zadaća kojih je »čuvati« Božju svetost, što podrazumijeva održavanje distance između Boga i ljudi. U Novom zavjetu zajedničko svećeništvo vjernika rađa se iz novog Saveza u Kristovoj krvi na posljednjoj večeri. Dajući svojim učenicima svoje tijelo i svoju krv, Krist ih čini sudionicima njegova vlastita života, a zapovijedajući im »činiti ovo njemu na spomen«, povjerava im i svoje svećeništvo, to jest snagu posvećivanja i posredništva. Svećenici koji danas primaju tu službu preko polaganja biskupovih ruku nastavljaju ne samo apostolsku službu navještaja evanđelja i nauka Riječi te upravljanja zajednicama i brigu o njima nego i Kristovu svećeničku žrtvu, koju ostvaruju u daru samih sebe ponajprije u posredničkoj službi jedinstva i posvećenja Božjeg naroda.
To discuss today the office of priest in the priestly nation and, more generally, the priesthood, means to touch upon the very soul of the people of God and to feel the pulse of its heart. The priesthood is not on the margins of the people of God, nor is it just one of the issues that the Church faces today. Within the people of God that Christ our Lord, the High Priest taken from among people, made »a kingdom and priests to God the Father« so that all who are baptised might be consecrated and be able to offer spiritual sacrifices, »the ministerial priest teaches and rules the priestly people; acting in the person of Christ, he makes present the Eucharistic sacrifice, and offers it to God in the name of all the people« (LG 10). The issue of priesthood is, in fact, the issue of the identity of the Church, since, in order to carry out the office of kingly priesthood, all baptised need priestly mediation of Christ, who is present and effective through the ministerial priesthood. Consequently, understanding the identity of priest leads to understanding the identity of the Church, and understanding the Church as the Body of Christ and the community of those who are holy is decisive for understanding the New Testament priesthood. The same could be said about the office of priest, which cannot be defined, let alone carried out, outside or without the people in whom and for whom the priest carries out his office. On the basis of the Sinai covenant, the article is, first, analysing privileges of the Chosen People as the »kingdom of priests«, which give it the right to approach God in the name of all peoples; as well as the role of the Old Testament priests whose main role was to »guard« God’s holiness, which presupposes keeping a distance between God and people. In the New Testament, the common priesthood of the faithful is born out of the new covenant in the blood of Christ at the last supper. By giving his body and his blood to his disciples, Christ made them participants in his own life and by commanding them to »do this in memory of him«, he entrusted them with his priesthood, i.e., the power to consecrate and mediate. Priests who receive this office today by laying of hands of a bishop, continue not only the apostolic office of proclaiming the Gospel, the teaching of the Word, and governing of and caring for communities, but also Christ’s priestly sacrifice that they carry out by offering themselves, primarily through their mediating office of unity and consecration of the people of God.
Glagoljaši u Splitu u 15. stoljeću Runje (1938-2014), Petar
Crkva u svijetu,
03/2020, Volume:
55, Issue:
1
Web Resource, Journal Article
Open access
U članku se iznose podaci pronađeni u bilježničkim spisima iz 15. stoljeća o knjizi na hrvatskom jeziku u osobnoj knjižnici splitskoga arhiprezbitera i o nekim svećenicima glagoljašima tada ...nastanjenima u gradu Splitu. Posebno je značenje tih podataka u tome što neki drugi iz srednjega vijeka koji bi svjedočili o nazočnosti i djelovanju glagoljaša u samom sjedištu Splitske nadbiskupije, nisu do sada pronađeni.
Vrijeme u kojem se nalazimo papa Franjo naziva promjenom epohe. Svaka je epoha, a posebno promjena epohe, poziv Crkvi da iznova promisli o svom identitetu i o identitetu svećenika radi boljeg ...svjedočanstva vjere u povijesti. U tom kontekstu papa Franjo podsjeća Crkvu da je majka jer rađa novog čovjeka po riječi Božjoj i sakramentima. Crkva je znak i sredstvo jedinstva jer omogućuje čovjeku da živi u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga – a to je zajedništvo u različitosti – i ambijent u kojem različitim pozivima i službama u Crkvi prethodi jednakost u dostojanstvu svih krštenika. Na temelju takvih eklezijalnih naglasaka svećenički identitet i poslanje otkrivaju se u svojoj relacijskoj i mistagoškoj dimenziji. Naime, svećenik postoji zato što postoji svećenički narod i on ima zadaću uvoditi Gospodinove učenike u Božji, tj. crkveni način života, gdje vlada jedinstvo u različitosti. Drevni naziv za čovjeka koji živi takvim životom je vir ecclesiasticus, tj. crkveni čovjek. Crkva je majka koja rađa i odgaja čovjeka za Božji život, a majčinstvo Crkve očituje se na poseban način u očinstvu pastira, koji služe rađanju i razvoju novih ljudi Crkve. U vremenu koje je posebno obilježeno jačanjem gradskih i visoko digitaliziranih kultura, žuran postaje poziv koji svećenicima upućuje ovo vrijeme promjene epohe na vraćanje svojem izvornom poslanju koje se sastoji u uvođenju ljudi u komunitarni, tj. osobni način života.
The times in which we find ourselves has been called an epoch of change by Pope Francis. Every epoch, and especially an epoch of change, summons the Church to rethink its identity and the identity of the priest for the purpose of a better testimony of faith in history. In that context, Pope Francis reminds the Church that it is a mother because it gives birth to a new human being through the word of God and sacraments. The Church is a sign and instrument of unity because it makes possible for human beings to live in communion with the Father, the Son, and the Holy Spirit – and this is a communion in diversity – and is an ambient in which the equality in dignity of all baptised precedes various vocations and offices in the Church. On the basis of such ecclesial determinants, the priestly identity and mission are revealed in their relational and mistagogical dimension. Namely, the priest exists because the priestly people exist and his task is to introduce disciples of the Lord into the Divine, i.e., ecclesiastical way of life, where the unity in diversity rules. The ancient name for a person who lived that kind of life was vir ecclesiasticus, i.e., the man of the Church. The Church is a mother who gives birth and educates human being for the Divine life, while the motherhood of the Church is manifested in a special way in the fatherhood of shepherds, who are in service to the birth and development of new people of the Church. In the times that are especially marked by strengthening of urban and highly digitalised cultures, the call of this epoch of change to priests becomes urgent. That call consists in urging them to return to their original mission of leading people to communitarian, i.e., personal way of life.
Autor u članku polazi od tvrdnje da se za dobivanje uvida o mjestu i ulozi svećenika u sinodalnom hodu Crkve treba najprije poći od sinodalnog načela. Zato se u prvom dijelu članka najprije daju neki ...naglasci i obrisi teologije sinodalnosti kako bi se ukazalo na stil i način življenja u Crkvi po načelu sinodalnosti. Budući da oživljavanje načela sinodalnosti zahtijeva, prema riječima pape Franje, preobrazbu crkvenog mentaliteta, u drugom dijelu se analizira klerikalizam kao unutarcrkveni problem (ad intra), ukazujući na poteškoće i opasnosti koje sa sobom donosi, osobito u onemogućavanju sinodalnih procesa u Crkvi i obezvređivanju dostojanstva svih krštenih, a onda i samog svećeničkog identiteta i poslanja služenja. Po klerikalističkom mentalitetu svećenik razvija odvojenost i udaljenost od naroda kojemu je poslan te dolazi do opasnosti da vlastiti identitet uzdiže kao superioran nad drugima, što dalje dovodi do opasnosti da se zaniječe dostojanstvo vlastite službe i poslanja. Kritički pogled na klerikalizam kao opasnost i kočnicu sinodalnosti nadopunjava se u trećem dijelu rada pozitivnom perspektivom mjesta svećenika u sinodalnom i evangelizacijskom putu naroda kojemu je poslan.
The author begins the article with the claim that in order to gain insight into the place and role of priest in the synodal journey of the Church one needs to start with the synodal principle. Hence, in the first part of the article, he presents some emphases and sketches of theology of synodality in order to point out the style and way of life in the Church according to the principle of synodality. Since bringing back the principle of synodality demands, according to the words of Pope Francis, a transformation of the ecclesiastical mentality, the second part of the article analyses clericalism as an innerecclesiastical problem (ad intra) and points out difficulties and dangers that it holds, especially in terms of hindering the synodal process in the Church and devaluation of the dignity of all baptised, as well as the priestly identity and mission to serve. According to the clericalist mentality, the priest ought to develop separateness and distance from the people to whom he was sent. This puts him in danger to exalt his own identity as superior than identity of others, which carries another danger of denying the dignity of his own office and mission. A critical view of clericalism as a danger and hindrance to synodality, is complemented in the third part of the article with a positive perspective on the place of the priest in synodal and evangelisation journey of the people to whom he is sent.
Rad proučava odnos Katoličke Crkve i oporbene Hrvatske seljačke stranke te vladajućeg državnog režima u Kraljevini Jugoslaviji na primjeru Splitske i makarske biskupije od 1935. do 1939. godine. U ...tom je razdoblju HSS aktualizirala rješavanje političkog položaja Hrvata u monarhističkoj Jugoslaviji stvarajući općenarodni hrvatski seljački pokret preko kojeg su u državi kao najvažnije nametnuli političko pitanje koje je bilo poznato pod nazivom hrvatsko pitanje. U tako značajnim političkim i društvenim zbivanjima nisu po strani ostali ni svećenici i biskupi. Crkva nije djelovala kao politička organizacija, no pojedini su svećenici bili politički angažirani – većinom na jednoj (HSS), ali i na drugoj strani (Vlada). U tom se kontekstu u radu, prvenstveno na temelju arhivskih i novinskih izvora, opisuje djelovanje svećenstva Katoličke Crkve u Splitskoj i makarskoj biskupiji u politički vrlo intenzivnom i turbulentnom razdoblju.
This paper analyses the relationship between the Catholic Church and opposition Croatian Peasant Party as well as the ruling state regime in the Kingdom of Yugoslavia in the example of Split and Makarska Diocese in the period between 1935 and 1939. In that period the Croatian Peasant Party actualized the resolution of political position of the Croats in monarchist Yugoslavia by creating all national Croatian Peasant Movement which they used for imposing a political issue, known as Croatian Issue, as the most important one. In those significant political and social affairs, priests and bishops did not stay away. Church did not act as a political organization, but some priests were politically engaged – mostly on the side of the Croatian Peasant Party, but also on the side of Government. In this context, the paper, primarily based on archive and news sources, describes the activity of clergy of the Catholic Church in Split and Makarska Diocese in a very intensive and turbulent period.
Stječe se dojam, mada u praksi nije tako, da se proročku dimenziju u Crkvi promatra poput dr. Seussova fiktivnog »thinga-ma-jiggera«, po kojemu se sve nestvarno može pretvoriti u stvarno i sve malo i ...nevažno kadro je postati veliko i važno. Proroštvo je, međutim, na niskoj ljestvici hijerarhijske društvene strukture biblijskoga vremena i kao takvo ograničeno u svojim moćima i mogućnostima. I Novi zavjet ga promatra na isti način, s time što ga u svojoj kasnijoj fazi dodatno strukturira. Ključna uloga u društvenome kursoru biblijskoga svijeta pripadala je upraviteljskoj i posvetiteljskoj vlasti naroda. O tim dvjema polugama ovisila je sadašnjost i budućnost narodnoga bića. Tek u kriznim trenutcima, tj. kada bi jedna od tih dviju silnica olabavila javila bi se potreba proročke službe koja se svojim statusom nije mogla nametnuti kao vođica po kojoj bi se ravnala harmonija vladalačke svijesti, a svojim autoritetom i intenzitetom nije bila ni izbliza jaka da bi mijenjala narodno raspoloženje. Proroštvo je, kao vjerski biblijski pokret, vrlo prilagodljivo s tendencijom da od nositelja petočlanoga privilegija (konstatacijski, prerogativni, deterministički, funkcionalni i rezultativni) karakterističnoga za Petoknjižje, Djela apostolska i poslanice, preko idealnoga pravednika koji trpi (povijesne knjige i evanđelja) konvergira svojoj središnjoj temi, a to je čovjek koji na marginama društva oporbenjački pokušava korigirati svoje društvo. Proroštvo je, dakle, u globalnoj biblijskoj perspektivi, reakcija na neučinkovitost glavnih struktura ljestvice Božjega naroda. Istina, proroštvo je kao »krizni stožer« nudilo rješenja koja radikalno pozivaju na obraćenje Bogu, ali opet ne silno i imperativno nego poticajno,savjetodavno i nenametljivo.
U ovom radu usmjereni smo na teološko‑pastoralno razlučivanje značenja povjerenja između svećenika i vjernika laika u Crkvi, kao i suradnje između njih. Pritom se vodimo nakanom ukazivanja na ...teološko‑pastoralne odrednice pojmova povjerenje i suradnja, pri čemu se nužno dotičemo važnosti i značenja pojma suodgovornost. Iako se ti pojmovi, a osobito pojam suradnja, u općenitom crkvenom, ali i teološkom govoru često koriste prilično neodređeno, važno je ukazati na njihovo značenje u širem i u užem smislu budući da to razlikovanje odražava neke bitne teološko‑pastoralne i pastoralno‑pravne okvire djelovanja u Crkvi. Nakana nam je ovakvim razlučivanjem pozornost usmjeriti prema mogućim novim pomacima s obzirom na veće povjerenje i suradnju svećenika i vjernika laika u pastoralu. Za povjerenje i suradnju između svećenika i vjernika laika nužni su preduvjeti od kojih izdvajamo unutarcrkveni dijalog, promicanje kulture susreta i zajedništva s obiteljskim licem, te osobito ispravno promoviranje karizmatske dimenzije djelovanja vjernika. Razlučivanje tih stvarnosti pomoći će obnovljenom aktualiziranju specifičnog doprinosa vjernika laika u poslanju Crkve koji se prvotno ogleda u dimenziji suodgovornosti za život u bračnom i obiteljskom pozivu, njihovoj suradnji s drugim akterima crkvenog života, ali i iskrenijoj i svestranijoj suradnji među samim vjernicima laicima. Takvo razlučivanje, konačno, poduzimamo i s ciljem ukazivanja na moguće pomake s obzirom na veću integraciju u nekim segmentima crkvenog života sve izraženijih karizmatskih očitovanja djelovanja među vjernicima laicima za dobro Crkve, kao i za pomoć svećenicima, osobito župnicima, u smislu raspoznavanja, praćenja i integriranja takvih očitovanja u život zajednice
Svoje razmišljanje o biskupskoj i prezbiterskoj službi u Svetom pismu autor započinje razlaganjem o terminološkoj distinkciji pojmova prezbitera, biskupa i svećenika. Prema svetopisamskim tekstovima ...one su pojmovno udaljenije od onoga što suvremeni čovjek misli kada govori o tim službama ili, bolje rečeno, osobama. Iz detaljne terminološke analize proizlazi kako u Svetom pismu postoji razlika između riječi prezbiter i svećenik. Na temelju dobivenih rezultata, prva bi označavala osobu koja se brine za profano, dok bi se druga odnosila na osobu koja se brine za svete stvari. Biskup je, s druge strane, osoba koja nadgleda zajednicu. Na temelju biblijskih tekstova autor u drugome dijelu rada iznosi svjedočanstva o utemeljenju i razvoju svećeničke, prezbiterske i biskupske službe pokušavajući obrazložiti prethodno utemeljenu terminološku razliku, kao i uočljivu promjenu situacije u novozavjetno vrijeme. Činjenica koja je stalna jest da su službe svećenika, prezbitera i biskupa funkcionalno i pojmovno, barem prema onomu što donose tekstovi Svetoga pisma, postavile temelje za daljnja razmišljanja i teološka utemeljenja tih službi.
Rudolf Vimer bio je kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, rektor Kraljevskoga sveučilišta u Zagrebu (1900./1901.) i prorektor (1901./1902.), dekan Bogoslovnog fakulteta (1902./1903. i ...1906./1907.) i prodekan (1903./1904. i 1907./1908.), prema jednom izvoru dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), član suradnik Hrvatske bogoslovne akademije, najučeniji svećenik Zagrebačke nadbiskupije početkom 20. stoljeća, pisac, poliglot i dobrotvor.
Notarial signs serving to authenticate private and public legal documents emerged in Dalmatia during the 12th century, and by the late Middle Ages they had become a mandatory part of official ...documents written on parchment for the legal parties. These signs were graphic as a rule: more or less elaborate drawings with decorative motifs, occasionally with integrated typography, yet without any figural elements. Among the very diverse forms of notarial signs preserved in Croatian archives, that of Split’s canon and Zadar’s notary Helias deserves special attention: instead of using a simple graphic symbol, he depicted a young man’s torso, which for several reasons may be presumed to be his self-portrait. More than fifty notarial signs by Helias have been preserved, but it may be presumed that he produced more than a thousand during more than two decades of his career as a notary. These signs are drawing of very small dimensions (3 x 1.5 cm on the average) and most probably not a result of “artistic” ambition, presuming that such terminology applies at all to the visual production of the time. As many other literate men, Helias probably indulged in drawing and incorporated some of this inclination and skill into his work in a peculiar manner. Over the period of two decades, the depicted figure went through several transformations. Starting from a relatively realistic and quite detailed depiction, in the second phase Helias simplified the drawing and enhanced its elements of caricature, ending with a partially stylized and unified version of his sign. Generally speaking, his drawings were closer to the genre of caricature than an official visual representation, which is why he could style them rather freely as compared to the norms that could be observed in the professional circles, especially in the monumental painting of the 14th century. Despite the fact that they seem somehow timeless, their visual features indicate certain knowledge of the formal language of representative painting. Helias’s skilful handling of lines and the ease with which he used a minimum of expressive devices to outline not only the portrait itself, but also the psychological characteristics of the depicted person, are basically a legacy of Gothic visual culture. Self-portrait as a form, albeit absent at least declaratively from medieval monumental painting, was nevertheless present, even if quite rarely and only in isolated cases, in medieval miniature painting (e.g. the self-portraits of St. Dunstan, the notary Vigil, the painter Hildebertus and his assistant Everwinusa, friar Rufillus, the nun Gude, the miniature painter Matthew Paris, or the illuminator Richard de Montbaston and his wife Jeanne). Nevertheless, the paucity of such examples, as well as the spatial and temporal (partly also cultural) distance, makes it difficult to assess the place of Helias’s self-portraits within a broader context. In any case, the group of some fifty portraits from the 14th century, regardless of their dimensions and character, is certainly a peculiar phenomenon in the context of European visual culture. The key point is thereby not the artistic quality of the drawings, but rather the variety of visual communication in 14th-century Dalmatia.
PDF
