U Razgovoru sa Gojom, esejiziranom dijalogu iz 1934. godine, upada u oči sukladnost
između slikarevih i Andrićevih svjetonazorskih načela. To je ponajprije
svijest o snazi zla u svijetu i težnja da ...se prikazivanjem zala, strahota, nedjela i
niskih nagona na ljude djeluje moralno korektivno. I kao što tamna boja prevladava
na Goyinim platnima i bakrorezima, tako crna energija zla opsjeda Ivu
Andrića u brojnim njegovim djelima. U članku se analiziraju piščevi pripovjedni
tekstovi u kojima se tematizira zlo, ljudska destrukcija, zločin, zvjerski nagoni.
Uzroci zla različito se tumače: od doktrine istočnoga grijeha, preko shvaćanja zla
kao izraza djelovanja slobodne volje pojedinca, do variranja koncepcije sv. Augustina
koji je u zlu vidio privaciju, tj. lišenost dobra. U svakome slučaju u Andrića
se može govoriti o asimetričnoj raspodjeli dobra i zla u svijetu, i to evidentno u
korist drugoga načela. Ljepota, praštanje i milost javljaju se samo kao kratki svijetli
„predasi“ u besmislenu svijetu u kojem vladaju materijalni zakoni.
Zbirke pjesama i aforizama Pavla Vuk-Pavlovića (Zov, Razvaline i Usplahireni stihovi) poetski su sažetak Vuk-Pavlovićeve filosofije – nekada presjek dotadašnjih radova, ali i anticipacija (tada) ...budućih ili nedovršenih djela. Težište je na etičkoj i antropološkoj problematici, kao i na filosofiji povijesti. Pavao Vuk-Pavlović pokazuje se kao samosvojni i izvorni filosof, ali i veliki znalac klasične filosofije (ne samo zapadne eurocentričke), filosof koji živi svoj život i svoj svijet, ali okrenut vječnim pitanjima svijeta i čovjeka i zato uvijek u određenom kontekstu aktualan, kao i prijemčiv za nova čitanja i nova tumačenja.
Marulićeva demonologija Jozić, Branko
Colloquia Maruliana,
04/2011, Volume:
20, Issue:
20
Paper
Open access
Dok prirodno teži ka sreći, iskustvo zla – koje se povezivalo sa zlim bićem (demonom, Sotonom, đavlom) – čovjeka tjera da nađe odgovor na taj problem. U antici, pa onda srednjem vijeku, a i kasnije, ...posvuda se vidjelo đavla, njegovo djelovanje i zasjede. Marulić kao moralno-didaktički autor nipošto nije mogao izbjeći pitanja o zlu i Sotoni. U odužem razmatranju o đavlu u Evanđelistaru (čak jedanaest poglavlja Treće knjige) zrcali se, dakako, kršćanski svjetonazor. Tu Marulić odgovara na glavna pitanja o naravi đavla, o njegovu podrijetlu, moći i djelovanju te o njegovoj konačnoj sudbini. Podrobniju raščlambu organizira oko različitih naziva đavla, koji se susreću u Svetom pismu, pa alegoriziranjem ukazuje na njihova svojstva, poroke, djelovanje i učinke.
Posebnu pozornost privlači Marulićev odgovor na pitanje zašto je stvoren đavao, pri čemu je naizgled upao u krivovjerje pišući da je »providnost previšnjeg Stvoritelja svijeta, stvorivši mnoga dobra, zapovjedila da nastanu i neka njima protivna zla zato da bi dobra u usporedbi sa zlima učinila poželjnijima«. Začuđuje tvrdnja da je zlo Božje djelo, a postavlja se i pitanje kako je to promaknulo cenzuri. Moguće objašnjenje jest da je u Marulićevo doba bio općenito prihvaćen Origenov odgovor na Celzov prigovor, prema kojem Bog nije stvorio zla u doslovnom smislu, nego su ona posljedica njegovih glavnih djela, pri čemu se misli na tjelesna i izvanjska zla kojima se Bog služi u pedagoške svrhe. Marulić, dakle, prenosi tradicionalno kršćansko učenje, služeći se formulacijama prethodnih crkvenih pisaca; međutim izborom građe i načinom njezina organiziranja tom složenom izlaganju on daje autorski pečat.
Ima li u modernom društvu politička suvišnost (apatija) veze s fenomenom zla koji se manifestira u fizičkom nasilju – ovaj rad pokušava ustanoviti kroz analize Hanne Arendt, Franza Neumanna
i Ericha ...Fromma vezane uz tu problematiku. Polazi se od fenomena “radikalnog zla” i “banalnog zla” koji svoj vrhunac postižu za vrijeme totalitarnih režima 20. stoljeća, da bi se preko osjećaja političke suvišnosti (kao jednog elementa “radikalnog zla”) i ambivalentnosti modernog identiteta svojstvenim modernim društvima, došlo do reakcija koje se pojavljuju kao posljedica toga – pri čemu se ukazuje na novi fenomen “latentnog zla”. Postavlja se pitanje: koja je uloga političkih sistema i/ili društva u svemu tome? Odgovor je nedvosmisleno jasan: danas se pojedinci latentno čine suvišnima,
pa je tako i zlo (nasilje) koje iz te suvišnosti proizlazi također latentno.
Autor pojašnjava glavne kategorije i argumente koje zagovara u svojoj knjizi Civic Virtue and the Sovereignty of Evil: Political Ethics in Uncertain Times (knjiga izlazi u drugoj polovici 2012). ...Autor nudi dvojno razumijevanje javnog moraliteta, uspoređujući aspiracijsku s preventivnom politikom i argumentirajući da je preventivna politika često zanemarivana u suvremenoj političkoj teoriji. Nastavlja uvodeći ideju suvereniteta zla i pojašnjavajući njenu ulogu u konstituiranju preventivnih građanskih vrlina. Autor zaključuje tvrdeći kako se smisleno prakticiranje građanskih vrlina u uvjetima sukoba i nesigurnosti treba voditi preventivnom etikom.
Prisutnost zla u svijetu i čovjeku vječno izaziva pitanje: odakle i zašto je prisutno zlo? To su pitanje postavljale sve religije i sve kulture. Isto tako svi su pokušali tražiti izlaz i rješenje. ...'Izvire' Ii zlo iz svemira, Boga ili bogova ili iz čovjeka? U ovome tipiziranju izvora zla postoje razna tumačenja i 'rješenja'. Jedan je od pokušaja razjašnjenja podrijetla zla i grijeha i vjerovanje o istočnom grijehu. Biblija 'oslobađa' Boga od odgovornosti za zlo i grijeh i prebacuje ju na čovjeka i njegovu slobodu.
Istina, biblijski govor o istočnom grijehu dosta je metaforičan pa nam ga je do danas teško potpuno razumjeti. Osim na početku Biblije, druge knjige uopće ne govore o istočnom grijehu. lsus se također ne osvrće na istočni grijeh. Pavao ga vraća u svijet, ali više da objavi Isusovu spasiteljsku univerzalnost negoli univerzalnost istočnog grijeha.
Sv. Augustin prvi je razradio nauk o istočnom grijehu radi odbacivanja pelagijanizma i manihejizma. I stavio ga na odgovornost ljudske slobode. A tek će Tridentinski konci!, uvjetovan luteranizmom, iznijeti stav prema istočnom grijehu i krštenju.
A 'novo vrijeme' postavlja radikalno pitanje: tko je odgovoran za zlo u čovjeku i svijetu? Odakle dolazi zlo? Je li izvor Bog ili čovjek ili proces svemirskog razvoja? Uz sve pokušaje tumačenja, podrijetlo zla ostaje nam neprotumačivo. A i sam Isus ne daje tumačenje izvora zla iako nije ostao nijem pred njim. Njegov život biva najveće osvjetljenje zla. I ono je očitovanje djela Božjih. Tako besmisao zla dobiva svoje ispunjenje u Isusu Kristu. Putem njega nadilazi se svako zlo. I tako se ljubav pokazala jačom od zla.
Problem zla u svijetu Planinić, Josip
Obnovljeni život,
09/2011, Volume:
66., Issue:
3.
Journal Article
Open access
Autor najprije navodi svoje iskustvo patnje i bolesti, međutim kod pojave nove boli dostižu ga pitanja o granici Božje ljubavi, što uspoređuje s teškom bolesti kod priznatog kozmologa S. Hawkinga. S ...vremenom je bol ipak minula, tako u zaključku ovog rada autor vidi patnju kao vremensku kaznu pravednog Suca, ali i kao opomenu; potpuni smisao životnih zbivanja i patnje možemo razumjeti tek na drugom svijetu.
Postavljanje problema zla općenito slijedi nakon razmatranja postavki: ako je Bog svemoćan, ima snage eliminirati zlo; ako je Bog savršeno dobar, želi eliminirati zlo; ako zlo postoji i Bog postoji, onda on ili nema snage eliminirati sva zla, ili ne zna da zlo postoji, ili ga pak ne želi eliminirati.
Oni koji dopuštaju mogućnost postojanja drugog svijeta poslije smrti, tvrde da je fizičko zlo pripušteno od savršeno dobrog i svemogućeg Boga, a patnja i muka u ovom životu bit će priznate i dopunjene ugodom, radosti na drugom svijetu; dakle Bog zlo nadoknađuje u vječnom životu onima koji su Ga dostojni.
Naposljetku se navodi što o glavnim točkama problema zla kaže Katekizam Katoličke crkve
U tekstu se polazi od različitih diskursa o zlu kako bi se ispitala politička teorija Dereka Edyvanea koji nastoji izgraditi preventivnu političku etiku koja počiva na konceptu “suverenosti zla”. ...Rasprava se ograničava na specifično “zlo” – nasilje i nasilni zločin – a njegovi uzroci, posljedice i indicirana politika koja se s njim mora nositi, zahvaća se terminom “ontologija”. Osnovna je ideja u tome da Edyvane mora preciznije odgovoriti na pitanje što zlo jest i kako ono funkcionira da bi ga postavio za suverena. Izbjegavanje posljedica zla i izgradnja političkog konsenzusa oko velikih zala pretpostavlja razumijevanje njihovih uzroka. Metoda istraživanja koja analizira fikciju legitimira se time što Edyvane sam u svojim istraživanjima analizira umjetnička djela i lijepu književnost ali, važnije od toga, time što klasični romani i filmovi nose oštar uvid u problematiku i sadržavaju kvalitete što ih čine korisnima u fazi istraživanja u kojoj se formuliraju različite hipoteze što ih kasnije treba testirati. Nakon što se istraže različiti diskursi – koji vide prirodu, društvo, politiku, ili sve to zajedno, kao uzrok nasilnog zla, i impliciraju različite ideje za njegovu kontrolu i iskorjenjivanje – te se Edyvaneova teorija testira u tim diskurzivnim okvirima, dolazi se do provizornog zaključka da je politički liberalizam možda najbolje što do danas imamo.
Ovo istraživanje ispituje slojevite perspektive Boetija o postojanju zla, s posebnim naglaskom na njegove ontološke dimenzije unutar općeg okvira apsolutnog dobra. Glavni fokus analize usredotočen je ...na Boetijeva ključna djela pod naslovom Utjeha filozofije i Hebdomade, koja služe kao glavni izvori njegovih filozofskih promišljanja. U prvom djelu Boetije provodi detaljno istraživanje problema zla i dobra, s posebnim naglaskom na ontološko područje. Drugo djelo, Hebdomade, pridonosi metafizičkom temelju za dublje razumijevanje tih filozofskih pojmova. Ovo istraživanje tematski ima dvije dimenzije: ontološko–metafizičku, koja analizira pojmove dobra i zla izvan područja ljudskog djelovanja, te etičko–moralnu, priznajući njezinu važnost za sveobuhvatno razumijevanje metafizičkog. Ovaj dualistički pristup obogaćuje hermeneutičku perspektivu, olakšavajući sveobuhvatno razumijevanje Boetijevih kompleksnih misli o naravi dobra i zla. Sinteza ovih razina ne samo da osvjetljava Boetijevo intelektualno putovanje već i doprinosi širem diskursu o filozofskom istraživanju ontoloških dimenzija u kontekstu apsolutnog dobra.
Kiša zmija Kurelić, Zoran
Politička misao,
05/2012, Volume:
49, Issue:
1
Web Resource
Open access
U ovom radu autor prikazuje i interpretira dvije različite kinoverzije Coppolina
klasičnog filma Apokalipsa danas. Verzije se razlikuju po tome što jedna
od njih završava scenom bombardiranja koja je ...u kasnijim izdanjima filma
potpuno nestala. Upravo u nestaloj sceni autor pronalazi najzanimljiviji smisao
filma te pokazuje zašto je izostavljena scena fundamentalna. Koristeći se
Arendtinom interpretacijom Conradova romana Srce tame, koji je scenaristički
iskorišten u Apokalipsi, autor tvrdi da je verzija koja završava zračnim
napadom, filmskim jezikom prikazala čin radikalnog zla, a da je glavni junak
Kurtz akter zla koji nije ni načelno zao ni nemisleno banalan. Autor želi pokazati
da je film iz 1979. koji su svi shvatili kao film o Vijetnamu ustvari nehotice
bio apokaliptičko upozorenje da ratni sukobi kultura i civilizacija mogu
otvoriti horizont u kojem djeluje radikalno zlo.
