Ovo istraživanje ispituje slojevite perspektive Boetija o postojanju zla, s posebnim naglaskom na njegove ontološke dimenzije unutar općeg okvira apsolutnog dobra. Glavni fokus analize usredotočen je ...na Boetijeva ključna djela pod naslovom Utjeha filozofije i Hebdomade, koja služe kao glavni izvori njegovih filozofskih promišljanja. U prvom djelu Boetije provodi detaljno istraživanje problema zla i dobra, s posebnim naglaskom na ontološko područje. Drugo djelo, Hebdomade, pridonosi metafizičkom temelju za dublje razumijevanje tih filozofskih pojmova. Ovo istraživanje tematski ima dvije dimenzije: ontološko–metafizičku, koja analizira pojmove dobra i zla izvan područja ljudskog djelovanja, te etičko–moralnu, priznajući njezinu važnost za sveobuhvatno razumijevanje metafizičkog. Ovaj dualistički pristup obogaćuje hermeneutičku perspektivu, olakšavajući sveobuhvatno razumijevanje Boetijevih kompleksnih misli o naravi dobra i zla. Sinteza ovih razina ne samo da osvjetljava Boetijevo intelektualno putovanje već i doprinosi širem diskursu o filozofskom istraživanju ontoloških dimenzija u kontekstu apsolutnog dobra.
Politički paradoks Ricoeur, Paul
Politička misao,
05/2012, Volume:
49, Issue:
1
Web Resource
Open access
Mađarska antistaljinistička pobuna 1956. godine autoru je povod za temeljito
promišljanje političkih struktura čovjekove egzistencije, napose političke
moći. Takvo promišljanje polazi od uvida o ...autonomiji političkoga spram
ekonomske i klasne strukture društva. Otuda proistječe ne samo specifična
racionalnost države i politike nego i specifična politička zla vezana uz samu
prirodu političke moći/vlasti. Specifična racionalnost, specifično zlo, u tome
je dvostruka i paradoksalna originalnost političkoga. Zadaća je političke filozofije
da učini eksplicitnom tu originalnost i razjasni njezin paradoks: najveće
političko zlo vezuje se uz najveću političku racionalnost, političko otuđenje
postoji upravo zato što je političko relativno autonomno. Autonomija političkoga
nije samo ideja čovjekova stupanja u čovječnost preko građanskosti,
nego i specifičnost političke u opreci spram ekonomske veze. Razumijevanju
i kritici političkog paradoksa može se pristupiti samo ako se odrede jasne
granice političkoj sferi i uvidi li se valjanost razlikovanja između političkoga
i ekonomskoga. Svaka kritika pretpostavlja tu distinkciju i ni u kojem je
pogledu ne dokida. U ponovnom pronalaženju smisla političkoga potreban
je povratak Rousseauovu promišljanju, nastavljajući se na povratak antičkim
misliocima (napose Aristotelovoj Politici) kao osnovi za svaku kritiku moći/
vlasti. Istina političkoga, kao zbiljnost idealiteta države, pravna je jednakost
svakoga pred svima, nesvodljiva na klasne sukobe, na dinamiku ekonomske
prevlasti i otuđenja. Ali država je i volja, upravljanje i fizička prisila. Stoga
političko kao umna organizacija podrazumijeva politiku kao odluku: političko
ne ide bez politike. Za razliku od političkoga koje postoji samo u velikim trenucima,
u “krizama”, u “prekretnicama”, na raskrsnicama povijesti, politika
je shvaćena kao skup postupaka kojima je cilj osvajanje, izvršavanje i očuvanje
vlasti/moći. Upravo politika postavlja problem političkoga zla. Što ne znači
da je moć/vlast isto što i zlo. No moć/vlast osobito je podložna zlu; ona je
u povijesti možda najveća prilika za zlo i najveća demonstracija zla. I to zato
što je moć/vlast nešto veoma veliko, zato što je moć/vlast instrument povijesne
racionalnosti države. To je temeljni politički paradoks. Praktično rješenje
toga paradoksa, postići da država postoji a da ne postoji u prevelikoj mjeri,
moguće je samo demokratskom kontrolom naroda nad državom iznalaženjem
institucionalnih tehnika namijenjenih omogućavanju izvršavanja vlasti i onemogućavanju
njezine zlouporabe.
Kiša zmija Kurelić, Zoran
Politička misao,
05/2012, Volume:
49, Issue:
1
Web Resource
Open access
U ovom radu autor prikazuje i interpretira dvije različite kinoverzije Coppolina
klasičnog filma Apokalipsa danas. Verzije se razlikuju po tome što jedna
od njih završava scenom bombardiranja koja je ...u kasnijim izdanjima filma
potpuno nestala. Upravo u nestaloj sceni autor pronalazi najzanimljiviji smisao
filma te pokazuje zašto je izostavljena scena fundamentalna. Koristeći se
Arendtinom interpretacijom Conradova romana Srce tame, koji je scenaristički
iskorišten u Apokalipsi, autor tvrdi da je verzija koja završava zračnim
napadom, filmskim jezikom prikazala čin radikalnog zla, a da je glavni junak
Kurtz akter zla koji nije ni načelno zao ni nemisleno banalan. Autor želi pokazati
da je film iz 1979. koji su svi shvatili kao film o Vijetnamu ustvari nehotice
bio apokaliptičko upozorenje da ratni sukobi kultura i civilizacija mogu
otvoriti horizont u kojem djeluje radikalno zlo.
TELOS LOGORA Kurelić, Zoran
Politička misao,
03/2010, Volume:
46, Issue:
3
Paper
Open access
U ovom tekstu autor prikazuje upozorenje Hanne Arendt da totalitarna rješenja
mogu nadživjeti totalitarne režime i tezu Giorgia Agambena da su Auschwitz
i Omarska esencijalno isti. Ako su bili u ...pravu, što Kurelić pokušava
pokazati, reinkarnacije totalitarnog duha upravo su ono što je stvaranje Europske
Unije trebalo spriječiti. Prevencija užasa Drugog svjetskog rata jedan
je od samorazumljivih temeljnih razloga nastanka Unije. Mi sada znamo da je
projekt prilično neuspješan u sprečavanju ratova na kontinentu. Europski neuspjeh
trebao bi poslužiti kao upozorenje da ne postoji prevencija protiv zločinačkog
ponašanja, ni na kontinentalnoj ni na globalnoj razini. Kurelić argumentira
da je zlo nenamjerni telos koncentracijskih i eksterminacijskih logora
te da teorija totalitarizma H. Arendt još uvijek objašnjava više od Agambenove
grabežljive biopolitike.
U radu se kritički osvjetljava pojam slobode u okviru filozofske misli Immanuela Kanta. Ovime se prvenstveno misli na njegov etički nauk, pa posredno i na epistemološki i estetički, koji na njega ...upućuju i kroz njega se utemeljuju. Cilj rada je pokazati da se sloboda, tumačena u oba svoja aspekta (pozitivnom i negativnom), dade izjednačiti s konceptima autonomije i spontaniteta. Ovim se pak putem, obzirom da je sloboda ratio essendi moralnoga zakona, može argumentirati i u korist teze o praktičkom jedinstvu slobode i moralnog zakona. Dodatno, u radu se analiziraju interpretativne implikacije kao i teškoće koje se javljaju čak i u tumačenjima eminentnih poznavatelja Kantove misli, poput L. W. Becka i N. Hartmanna.
Predmet ovoga istraživanja je književno stvaralaštvo Ivana Vanje Radauša (Vinkovci,
1906. – Zagreb, 1975.), poznatoga hrvatskog kipara i likovnog umjetnika. Književni opus
ostao je najvećim dijelom u ...rukopisu pa se promatra kao slijepa pjega hrvatskoga književnog
korpusa. Rad će se temeljiti na proučavanju objelodanjenih zbirki i rukopisne ostavštine iz
Fonda Radauš koji se nalazi u DAVU u Arhivskom sabirnom centru Vinkovci. Cilj je
istraživanja korpusno i poetički pozicionirati ovo književno stvaralaštvo. To će se učiniti
usporedbom s tipologijama razdoblja hrvatske književnosti druge polovice 20. st. Rad
analizira temeljne poetsko-poetičke odrednice književnog opusa izlučujući njegove duhovne
etimone povijest, nasilje i naslijeđe te ustanovljuje njihove dodire s postmodernim načinom
mišljenja, posebice na instancama dekonstrukcije povijesti, utopizma, antiutopizma i
apokaliptičnosti te arheomitske slojevitosti teksta. Postavljena teza o pozicioniranju opusa
dokazuje se usporedbom s pjesništvom šezdesetih i sedamdesetih. Radaušev književni opus
svrstava se dijelom kao prijelazni između ontološke i gnoseološke matrice, a dijelom kao
prianjanjući uz ontološku matricu. Teza o Radauševom pjesništvu kao
protopostmodernističkom dokazuje se potkrijepom temeljnih odrednica postmoderne i
postmodernog pjesništva. Ispituje se decentriranost i slabost lirskoga subjekta, skepsa u
ideologije, nepovjerenje u velike naracije. Propituje se interteksutalnost, intermedijalnost,
dodir sa semiotičkim pjesništvom i ludizam, vizualnost i grafizam stihovlja. Na poslijetku,
Radauševo se pjesništvo pozicionira kao pripadno slavonskome dijelu korpusa hrvatske
književnosti i još užem, šokačkom dijelu. Tvrdnja se ovjerava temeljnim panonističkim
obilježjima tekstova i dijalekatski.
Predmet ovoga istraživanja je književno stvaralaštvo Ivana Vanje Radauša (Vinkovci,
1906. – Zagreb, 1975.), poznatoga hrvatskog kipara i likovnog umjetnika. Književni opus
ostao je najvećim dijelom u rukopisu pa se promatra kao slijepa pjega hrvatskoga književnog
korpusa. Rad će se temeljiti na proučavanju objelodanjenih zbirki i rukopisne ostavštine iz
Fonda Radauš koji se nalazi u DAVU u Arhivskom sabirnom centru Vinkovci. Cilj je
istraživanja korpusno i poetički pozicionirati ovo književno stvaralaštvo. To će se učiniti
usporedbom s tipologijama razdoblja hrvatske književnosti druge polovice 20. st. Rad
analizira temeljne poetsko-poetičke odrednice književnog opusa izlučujući njegove duhovne
etimone povijest, nasilje i naslijeđe te ustanovljuje njihove dodire s postmodernim načinom
mišljenja, posebice na instancama dekonstrukcije povijesti, utopizma, antiutopizma i
apokaliptičnosti te arheomitske slojevitosti teksta. Postavljena teza o pozicioniranju opusa
dokazuje se usporedbom s pjesništvom šezdesetih i sedamdesetih. Radaušev književni opus
svrstava se dijelom kao prijelazni između ontološke i gnoseološke matrice, a dijelom kao
prianjanjući uz ontološku matricu. Teza o Radauševom pjesništvu kao
protopostmodernističkom dokazuje se potkrijepom temeljnih odrednica postmoderne i
postmodernog pjesništva. Ispituje se decentriranost i slabost lirskoga subjekta, skepsa u
ideologije, nepovjerenje u velike naracije. Propituje se interteksutalnost, intermedijalnost,
dodir sa semiotičkim pjesništvom i ludizam, vizualnost i grafizam stihovlja. Na poslijetku,
Radauševo se pjesništvo pozicionira kao pripadno slavonskome dijelu korpusa hrvatske
književnosti i još užem, šokačkom dijelu. Tvrdnja se ovjerava temeljnim panonističkim
obilježjima tekstova i dijalekatski.
Subject of this research is literary creation of Ivana Vanja Raduš (Vinkovci, 1906 –
Zagreb, 1975), a prominent Croatian sculptor and a visual artist. His literary work has
remained mostly in manuscripts, so it is considered to be a blind spot of Croatian literary
corpus. This thesis will be based on researching of public-procurable collections and
manuscripts, provided from Fond Radauš which is found in State Archives in Vukovar of
Archives Collecting Center Vinkovci. The main goal of research is to position this literary
creation by corpus and poetics. This will be achieved by comparing period typologies of
Croatian 20th Century literature. This thesis analyzes basic poetic-poetry determinants of
literary opus, exuding their spiritual etymons – history, violence and inheritance, and
establishes their contact with postmodern way of thinking, especially on instances of history
deconstruction, utopianism, anti-utopianism and apocalyptic and archeomythical layering of
text. Set thesis about opus positioning is proved by comparing poetry of 1960s and 1970s.
Radauš’s literary opus classifies as transitional between ontological and gnosiological matrix,
and as well as adherent to ontological matrix. Thesis on Radauš’s proto-postmodernist poetry
is proved by corroboration of basic determinants of postmodern and postmodernist poetry.
Analysis is performed on the weakness of lyrical subject and on non-centered characteristic of
it, skepticism in ideologies, lack of trust in great narrations, intertextuality, intermediality,
contact with semiotic poetry and luddism, visuality and graphism of verses. Finally, Radauš’s
poetry is positioned as affiliated to Slavonian part of Croatian literature corpus and more
closer, to literature of Šokci. This statement is verified by the use of the basic Panonian
denotations of texts and dialects.
Autor najprije iznosi različita mišljenja o zlu izdvajajući
Platonovu, Aristotelovu, Plotinovu misao, misao sv. Augustina,
Prokla, Dionizija Areopagitskoga i sv. Anselma. Time se htjelo
pokazati ...koliko su njihove misli prepoznatljive u misli sv. Tome,
koji je njihovu misao prihvaćao ili osporavao, obrazlagao i
nadopunjao. Što se tiče Tomine misli, autora je najviše zanimao
filozofski i to ontološki vid zla i odnos Boga i zla. Cilj ovoga rada
nije samo nabrojiti Tomine tvrdnje o zlu nego iznijeti obrazlaganje
postavljenih tvrdnja i vidjeti kako Toma razrješuje moguće
prigovore na postavljene tvrdnje.
Mogući se prigovori i obrazlaganja najprije očituju kod tvrdnje
da zlo nije biće. Uzevši u obzir moguće prigovore, pokazuje se da
se ta tvrdnja održava. Nakon stoje pokazano da nema ontičkoga
prostora za zlo, autor promatra i drugu tvrdnju: dobro je nositelj
zla, gdje se, također, raspravlja o različitim mogućim prigovorima
i iznose njihova rješenja. Ostalo je vidjeti ima li zlo uzrok i kakav
je on? Uviđa se da zlo ima uzrok, ali daje on uzrok ne po sebi nego
stjecajem okolnosti (per accidens), što se i obrazlaže.
Na koncu autor raspravlja o teodicejskomu pitanju: Bog ili zlo -
Bog i zlo? i pokazuje da prema sv. Tomi zlo ne isključuje Boga, nego
ga Bog pripušta, a na temelju ontološke pozadine govora o zlu Toma
zaključuje paradoksalnom tvrdnjom: zlo je, dakle, Bog postoji.
U prilogu se raspravlja o pojavi zloupotrebe darovitih ljudi u povijesti,
a prije svega u današnjem ekološki razornom modelu razvoja. Navode se osnovni razlozi za raspravu te se otvara kompleksni ...problem odgovornosti darovitih i njihovih odgajatelja za promjenu postojeće razvojne paradigme u novu, koja bi se temeljila na humanističkim vrijednostima te stvarala ekološki povoljnije uvjete za opstanak života i čovjeka na Zemlji. Zatim se ukratko iznose osnovne pretpostavke drukčije podrške nadarenima tijekom njihova razvoja i školovanja. Propituju se zatim mogućnosti širokoga humanističkog obrazovanja kao osnove za odabir i usvajanje odgovarajućih vrijednosti, koje bi osiguravale prihvatljivu upotrebu znanosti, tehnologije i tehnike nego što je to bilo do sada.
Božanski sud Hasel, Gerhard F
Biblijski pogledi,
05/2004, Volume:
12, Issue:
1-2
Journal Article
Open access
Biblija se isto toliko naširoko bavi sudom kao i spasenjem. Sud i spasenje dva su predmeta blizanca koji se kao niti međusobno isprepliću od Postanka do Otkrivenja. To se događa zato što sud i ...spasenje odsjajuju milost i pravednost, dvije međusobno povezane značajke božanske naravi. Upravo zato se teme spasenja i suda, koje održavaju božansko milosrđe i pravednost, ne mogu i ne smiju razdvajati; u protivnom obje gube svoju puninu i uzajamnu nadopunjenost.
Sud zaslužuje našu posebnu pozornost jer bez njega ne bismo mogli pravilno shvatiti važna pitanja kao što su: (a) božanska pravednost u nepravednom svijetu (teodicija), (b) odmazda za učinjeno zlo, (c) patnje nevinih, (d) rješenje sukoba između dobra i zla te (e) kraj grijeha i patnji. Ali iznad svega, posljednji sud će opravdati Stvoritelja – Njegov karakter, Zakon i vladavinu – u umovima svih stvorenih bića, bilo odanih, bilo izgubljenih, i tako donijeti vječnu sigurnost i mir u svemiru. Upravo zato je sud u Bibliji opisan kao bitan dio "neprolazne radosne vijesti" (Otk 14,6.7).
PROBLEM ZLA I ZLOĆE Bezić, Živan
Crkva u svijetu,
12/2006, Volume:
41, Issue:
4
Web Resource
Open access
Sumnja u postojanje zla na svijetu spada u područje fantazije.
Zlo je k ruta st varnost svak idašnjice, sporna je samo njegova
teoretska narav. Zlo se ne može rastumačiti bez obstojanja dobra,
ali ...tako da se zlo pokazuje kao sjena i manjak dobra. Nisu oni
dvije nezavisne ontičke zbilje, a još manje dva existencijalna
principa. U svijetu, što ga je stvorilo Absolutno Dobro, nema mjesta
za načelo zla. Ako je, osim Boga, trebalo postojati nešto, a ne
ništa, stvorovi nisu mogli uživati božansko savršenstvo. No “Bog
znade i krivim crtama pisati ravno”, pa je svojim križem riješio
pitanje zla i grijeha na odkupiteljski način.
