Liječenje multiple skleroze se osobito tijekom posljednjeg desetljeća intenziviralo te obuhvaća liječenje osnovne bolesti imunomodulacijskom terapijom i primjenu simptomske terapije za redukciju popratnih simptoma. Imunomodulacijsku terapiju multiple skleroze čine interferon beta-a1 (Avonex, Rebif), interferon beta-1b (Betaseron, Extavia), peginterferon beta- 1a (Plegridy), glatiramer-acetat (Copaxone), mitoksantron (Novantrone), terifl unomid (Aubagio), dimetil fumarat (Tecfi dera), fi ngolimod (Gilenya), natalizumab (Tysabri), alemtuzumab (Lemtrada), daclizumab (Zinbryta) i ocrelizumab (Ocrevus). Lijekovi se prema redoslijedu primjene dijele na lijekove prve, druge i treće linije. U liječenju bolesnika teži se postizanju koncepta NEDA („No Evidence Of Disease Activity“) čiji ciljevi su da nema relapsa, nema povećanja onesposobljenosti, nema novih ili aktivnih lezija na MR slikama, nema znakova atrofi je mozga. Postizanje cilja NEDA podrazumijeva ranu dijagnozu, ranu primjenu indiciranog lijeka uz mogućnost zamjene terapije učinkovitijim lijekom. U kliničkoj praksi se trenutno provode dva različita terapijska pristupa: eskalacijski i indukcijski. Eskalacijska terapija uključuje rano započinjanje primjene prve linije imunomodulacijske terapije te ako su lijekovi djelomično učinkoviti ili neučinkoviti brzi prelazak na drugu liniju liječenja. Indukcijska terapija uključuje ranu upotrebu imunosupresivnih lijekova nakon koje slijedi dugoročna terapija održavanja imunomodulacijskim lijekovima. Sigurnosni profi l lijekova za indukciju ukazuje na potrebu stratifi kacije rizika i pažljivu selekciju bolesnika.