Rad razmatra povijesnu predaju kao dinamičan, živ i produktivan žanr usmene književnosti, usmene povijesti i kulture uopće. Predložak su tekstovi iz četiriju slavonskih zbirki (iz Osijeka, okolice Đakova te Šaptinovaca) i vremenski pokrivaju 20. stoljeće. To je kraj koji nije dao velike junake hrvatskoj povjesnici, što ne znači da u predajama nije bila prisutna svijest o povijesnom vremenu i otiscima priča u njemu jer su predaje uvijek dijalog s prošlošću iz vremenske (i obrazovne) perspektive kazivača, koji, govoreći o prošlosti, ponajprije komentira sadašnjost. Urasle su u zavičajni prostor kao spremišta povijesne memorije i iskustava zajednice. Vremenski, povijesni, ipak ponajprije lokalnopovijesni, topografski slojevi iščitavaju se iz njih onoliko koliko to zapis nudi. U radu se tumače naoko skriveni markeri lokalnoga krajolika, identiteta, povijesnih okolnosti, doba zapisa, osobnih kazivačkih reminiscencija. Interpretirani su događaji narativno konstruirani kao predaje na granici memorata i mitskih predaja i prepričavanjem se svaki put iznova aktualiziraju.