O samostanu Sv. Marije od Anđela u Osoru, ukinutom 1743. godine i razrušenom sredinom 19. stoljeća, gotovo da nije pisano. Rijetki navodi u literaturi prenose podatke iz dvaju kompendija crkvenih povijesti iz 18. stoljeća, Kamaldoljanskih anala i Svetog Ilirika, koji govore o osnutku ženske redovničke zajednice u 11. stoljeću i njezinu kontinuitetu do ukidanja. Tako rani postanak nije vjerojatan, a usporednim čitanjem ranijih pisanih izvora moguće je rasvijetliti okolnosti osnivanja samostana u 16. stoljeću, ali i etape njegova daljnjeg života. U radu se također razmatraju unutrašnje uređenje nekadašnje samostanske crkve, njezini izgubljeni oltari s drvenim skulpturama i kasniji, mramorni inventar, dijelom sačuvan ponovnom upotrebom. Na lokalitetu u zapadnom dijelu grada na kojem je samostan podignut sredinom 16. stoljeća, međutim, razlikuje se nekoliko ranijih faza koje – iako nisu povezane sa samostanom – zavređuju posebnu obradu. U svojstvu prolegomene za buduća arheološka istraživanja, u radu se upozorava na zid s lezenama (dio pročelja crkve iz 16. stoljeća, a danas ogradni zid dvorišta), u kojem se prepoznaju ostatci neke ranije crkve nepoznatog titulara.