Pripovijedanje je složena jezična vještina koja se razvija od najranije dobi, a omogućuje uvid u poznavanje rječnika i jezične sposobnosti. U ovome radu lingvističkim pristupom analizira se pripovijedanje na dva načina – makrostrukturom i mikrostrukturom. Makrostruktura se odnosi na organiziranost i strukturu priče: uvodni događaj, pokušaj i cilj rješavanja problema, reakcije likova na uzrok i posljedicu, a na razini mikrostrukture promatraju se jezična obilježja pripovijedanja, sintaktička složenost i rječnička raznolikost. Cilj je ovoga istraživanja bio ispitati i procijeniti pripovjedne sposobnosti dviju skupina djece predškolske dobi, one koja će se sljedeće pedagoške godine upisati u prvi razred i one djece koja će dobiti odgodu upisa u školu. Sudionici istraživanja ispitani su MAIN-om, višejezičnim instrumentom za procjenu pripovijedanja (Hržica i Kuvač Kraljević, 2012.) te je promatrana makrostruktura i mikrostruktura pripovijedanja. Statistički značajna razlika dobivena je na varijablama makrostrukture, kojom su djeca koja se redovno upisuju prvi razred postigla značajno bolje rezultate. Rezultati postignuća na razini makrostrukture pripovijedanja omogućuju saznanja o jezičnim sastavnicama. U analizu jezičnih sastavnica – osim morfologije, sintakse i semantike – uvrštena je i analiza pragmatike kao jezične sastavnice. Rezultati istraživanja omogućuju uvid u lingvistička obilježja narativnog diskursa i makrostrukturu pripovijedanja.