U radu autori istražuju hrvatski zakonodavni okvir koji se odnosi na elektroničko poslovanje te ga stavljaju u kontekst sličnog zakonodavnoga okvira u zemljama Europske unije. Zbog boljeg razumijevanja problema koji se pojavljuju u rješenjima hrvatskoga zakonodavca autori identificiraju ključne elemente infrastrukture javnoga ključa (PKI) koji su značajni za elektroničko poslovanje. Autori tumače pojmove infrastruktura javnog ključa, digitalni certifikat, kvalificirani certifikat, certifikacijska služba, registracijski autoritet, neporecivost, pouzdana arhivska služba, vremenski žig, pouzdani vremenski žig, elektronički potpis, napredni elektronički potpis, te PDF/A. Potom analiziraju postojeća zakonodavna ograničenja u Hrvatskoj koja sprječavaju širu primjenu elektroničkoga poslovanja u praksi. Pritom provode komparativnu analizu s Direktivom 1999/93/EC, identificiraju problematične segmente postojećih zakona te predlažu njihova konkretna poboljšanja. Konačno, autori se osvrću ulogu arhivista u dugoročnom očuvanju elektronički potpisanih dokumenata.