Ovaj rad razumijeva se kao doprinos, u Hrvatskoj deficitarnom, empirijskom istraživanju nastave koje se uvodno objašnjava povijesno i tematski, a pritom je naglasak na nastavi vjeronauka. Vjeronauk posreduje religijska znanja potrebna za kompetentno ophođenje s religijskim pitanjima, vlastitu religijsku usmjerenost i suživot s onima koji drukčije vjeruju ili nemaju religijskih uvjerenja. U ovome članku istražuje se koji su modeli posredovanja religijskog znanja zastupljeni u nastavi katoličkog vjeronauka u hrvatskom uzorku. Podatci su dobiveni kvalitativnom metodologijom na temelju promatranja i analize nastave kojom se mogu dokučiti nakane nastavnika o religijskoj participaciji učenika i namjeravani učinci religijske socijalizacije. Interpretacijom podataka valorizira se značenje nastavne prakse za propitivanje i moguću reviziju teorijskih modela. Rezultati također pokazuju važnost i ulogu subjektivnih teorija nastavnika u posredovanju religijskog znanja koje se mogu razlikovati od aktualnih usmjerenja obrazovnih reformi, nastavnog kurikula i izobrazbe nastavnika.