Rasprava o vanjskom upravljanju i/ili samousmjeravanju učenja stara je gotovo isto toliko kao i samo didaktičko miπljenje. Posljednja su desetljeća u velikoj mjeri pod utjecajem konstruktivističke paradigme i pojave novih komunikacijskih tehnologija pokazala pojačano okretanje prema didaktici samousmjeravanog, odnosno samoorganiziranog učenja. Nadovezujući se na u međuvremenu spoznate slabosti konstruktivističkih polazišta, u ovom se prilogu problematika krivo protumačenog pojma samousmjeravanja, odnosno samoorganizacije razmatra na pozadini oglednih modela teorije kompleksnosti. Pri tome novost ovog priloga manje leži u tvrdnji da supstancijalne napretke u učenju ne omogućava puko samousmjeravanje učenja, već do njih naprotiv dolazi u sklopu pokazanih uzroka, usmjerenih osobito na temeljne koncepcije sinergetike. U konačnici se u prvom koraku skicira didaktička filozofija koja je svjesna sustavne nužnosti poticanja samoorganiziranog učenja te time nudi polazišta za donekle realističnije odmjeravanje polja didaktičkih mogućnosti. U drugom koraku poduzima se pokušaj da se označe one kompetencije koje od didaktičara iziskuje didaktika zasnovana na teoriji kompleksnosti i usmjerena na umijeće.