Važnost glazbenog obrazovanja i glazbe u razvoju društva u cjelini nikada nije bila veća i značajnija kao u vrijeme stare Grčke. Sukladno ciljevima tadašnjeg filozofskog obrazovanja, odgoj i obrazovanje služili su određenom društvenom poretku i ciljevima građanskog društva. Najveći zagovornici i utemeljitelji glazbenog obrazovanja u to vrijeme bili su grčki filozofi Platon i Aristotel. Prema Platonu, glazba ima velik utjecaj na cijelo ljudsko biće, a posebno na samom početku odgoja. Stoga su, prema Platonu, majke prvi učitelji glazbe svojoj djeci. Platon je zagovarao vokalnu glazbu, a ulogu instrumentalne glazbe smatrao je samo pratnjom pjevanju. U svojim je stavovima bio tradicionalniji i konzervativniji od Aristotela. Oba su se filozofa slagala oko važnosti i najvećeg utjecaja glazbe kod paideie, tj. odgoja i obrazovanja mlade osobe. Za razliku od Platona, Aristotelovi su tekstovi uglavnom prijedlozi i primjeri što bi sve glazba i ples trebali biti u jednoj državi. Aristotel je bio više usredotočen na odgoj slušatelja koji razlikuje kvalitetnu od nekvalitetne glazbe te na upotrebu glazbenih aktivnosti, pjevanja, sviranja i plesa kao korisnog načina provođenja slobodnog vremena. Ideje ovih velikih mislilaca i danas su ključne u raspravama na temu položaja i budućnosti nastave glazbe u školama.