Velikani hrvatske političke misli Ivan Mažuranić i Ante Starčević suvremenici su čiji životi i djela pokazuju znatne sličnosti, ali i stanovite razlike u nazorima. Obojica su imala filozofsku i pravnu naobrazbu, znanja i iskustvo. Mažuranić je filozofske i pravne temelje nadograđivao djelovanjem kao državni odvjetnik, saborski zastupnik, dvorski kancelar i hrvatski ban. Starčević je nakon studija filozofije radio u odvjetničkoj pisarnici, djelovao kao zastupnik u Hrvatskom saboru, utemeljio i vodio Stranku prava. Obojica su smatrana naprednjacima i liberalcima, zagovornicima vladavine puka. U radu se ponajprije ocrtavaju osobni profili dvaju državnika i zatočnika prava kroz osvrt na njihove značaje i političke odnose. Razmatraju se i uspoređuju životni putovi novih ljudi (homines novi) u političkom svijetu, klasična naobrazba, poznavanje jezika i književni dar, demokratski nazori i oporbeni stavovi, naprednjaštvo i liberalizam, bistrina pogleda i postojanost karaktera. Među razlikama ukazuje se na opreku političkoga pragmatizma i steklištva, različit odnos prema državnim službama, suprotnost realizma i idealizma te na različitost pogleda u odnosu na rješenje hrvatskoga pitanja u okviru Monarhije ili izvan nje. Rad nastoji rasvijetliti suradnju na zajedničkim poslovima te uzroke političkih sučeljavanja i prijepora. Završna usporedba filozofijsko-pravnih motrišta, vezanih za pitanje o primatu naravnoga ili povijesnoga prava, iznosi na vidjelo blizinu pogledā, sličnost stila i srodnost argumentacije koji su zaveli i najizvrsnije poznavatelje opusa i jednoga i drugoga pisca u nedoumice u pogledu autorstva djela Političke iskrice. Zaključak je da su Mažuranić i Starčević bliski u dijalektičkoj oprečnosti. Gradili su vlastita djela na načelima osebujne filozofije prava i čvrstih ćudorednih nazora. Svaki je na svoj način, i u skladu s vlastitim uvjerenjima, ispunio dužnost u službi dobru zajednice te su tako postali najdjelotvorniji hrvatski državnici u 19. stoljeću.