U radu se obrađuje problematika jamstva u kaznenom procesnom pravu, koja zaokuplja veliku pozornost stručnih krugova nakon odluke Ustavnog suda U-III-1451/2015. U početnom dijelu rada razmatra se pitanje istražnozatvorskih osnova koje se mogu zamijeniti jamstvom, osobito u kontekstu najavljivanih promjena ZKP-a kojima se planira smanjiti broj takvih osnova. Potom se pažnja usmjerava na visinu jamstva i oblike polaganja jamčevine, uz propitivanje postojećeg zakonskog rješenja u pogledu mogućih polagatelja jamstva. Slijedi analiza obećanja okrivljenika, s naglaskom na pitanju mora li obećanje uvijek biti dano u integralnoj formi ili su moguća i obećanja suženog obujma, te na problemu odnosa pojedinih istražnozatvorskih osnova i odgovarajućih sastavnica obećanja. Dvojbama vezanima za kršenje uvjeta jamstva i propast jamstva pristupa se s aspekta konvencijskog i usporednog prava te sudske prakse kako bi se utvrdilo što točno znači prekršiti uvjet jamstva i u kakvoj je vezi kršenje uvjeta s propašću jamstva. U završnom dijelu problematizira se ukidanje jamstva, pri čemu se inzistira na razlikovanju dviju njegovih podvrsta, te se izlažu konkretni prijedlozi de lege ferenda.