U ovom se članku želi vratiti i dati vlastiti doprinos teoriji spektakla kroz usporedbu modela spektakla kojeg uveo Guy Debord u svojoj knjizi Društvo spektakla i novog tipa spektakla – spektakla straha, ovdje predočenog kroz 11. rujna. Komparirajući Debordov model s ovim novim tipom spektakla, uočavaju se ključne razliku tih dvaju tipova te se tvrdi kako neke Debordove temeljne teze o spektaklu trebaju biti revidirane kako bi se shvatilo spektakl straha. Predlaže se revizija Debordove teorije na tri načina. Prvo, spektakl više ne predstavlja poboljšanje stvarnosti, trauma postaje glavni krajnji ishod spektakla te time zamjenjuje zadovoljenje prisutno kod Debordovog spektakla. Drugo, zbog utjecaja globalizacije i razvoja tehnologije, država i korporacije su izgubili monopol na spektakl te sada i pojedinac može proizvoditi i diseminirati niz spektakala pri neslućenim brzinama. Naposljetku, uvode se audiovizualna magnituda te intenzitet traume koju trpi promatrač kao jedine determinante učinkovitosti spektakla straha. To dovodi do teze kao spektakl uvijek pokušava povećati svoju magnitudu dok imunizira promatrača protiv svojih lakših inačica.