Ovaj članak propituje rascjep između dominantnih diskursa tranzicije/privatizacije i postsocijalističke živuće realnosti na primjeru Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini proces ekonomske i političke tranzicije dodatno je zakompliciran bremenom ratnih zbivanja, tako da u bosanskom slučaju svjedočimo dvostrukoj tranziciji (double transition): iz rata u »mir« i iz socijalizma u kapitalizam. Inspirirani našom etnografijom praznine i foto esejima “Junkyards of the Future Past” (De Genova, 1997) i “Days of Destruction, Days of Revolt” (Hedges & Sacco, 2012), u ovom članku analiziramo učinke bosanske »tranzicije« kroz prizmu - dakle genealogiju i biografiju - jedne »prazne« ustanove u Bihaću. Ova je građevina nikad dovršeni Dom penzionera koji u strogom središtu poslijeratnog i postsocijalističkog Bihaća, grada na sjeverozapadnom rubu Bosne i Hercegovine, zjapi sablasno (polu)prazan, kao kostur, sjenka i simbol nikad dostignute buduće prošlosti i tranzicijske, korumpirane, privatizacijske sadašnjosti. Etnografski je fokus na građevinu, a ne na »mjesto« ili »populaciju«, namjeran, jer oslikava važnost materijalnih, opipljivih stvari u kontekstu transformacije vlasništva. Naime, smjestile smo ovu glomaznu, napuštenu i sablasnu građevinu u sferu političke ekonomije u antropološkom, dakle, širokom i kontekstualiziranom, smislu te fraze. Ukratko, koristimo praznu građevinu kao analitički i hermeneutički »alat« s kojim ćemo obuhvatiti, opisati i razjasniti učinke poslijeratne i postsocijalističke »tranzicije« na »ljude i objekte« u kontekstu Bihaća i šire.