Pismu 138 muslimanskih poglavara i znanstvenika od 13. listopada 2007. papi Benediktu XVI. i drugim kršćanskim poglavarima prethodila su tri dokumenta u kojima su jordanski kralj Abdulah II. i neki muslimanski znanstvenici kao podlogu dijalogu između muslimana i kršćana nagoviještali ljubav prema Bogu i bližnjemu; jedan je iz 2004., drugi iz 2005., a treći je dokument Pismo 38 znanstvenika od 25. rujna 2006. Papi u povodu njegova govora u Regensburgu. Pismo 138 polazi od propisa Kur’ana u 3,64 o podložnosti Bogu te u 2,256 o zabrani nasilja u vjeri i od Muhamedove izreke: “Nitko od vas neće biti istinski vjernik dok ne bude želio svome bratu ono što želi samome sebi.” Navode niz kuranskih citata o potrebi ljubavi prema Bogu, koja se pokazuje u bezrezervnoj podložnosti Stvoritelju i eshatonskom Sucu te pomaganju siromasima i svima u potrebi. Vide u tim odredbama sličnost s Isusovim odgovorom na pitanje o najvećoj zapovijedi i zovu kršćane na dijalog radi podupiranja pune religijske slobode u današnjem svijetu, ljudskih prava i izgradnje međunarodnog mira. Autor navodi odgovore pojedinaca i institucija anglikanaca, protestanata, pravoslavaca i katolika. Posebno se zaustavlja na prvome katoličko-muslimanskom seminaru održanom u Rimu od 4. do 6. studenog 2008., na kojem je utemeljen Katoličkomuslimanski forum, a sudionici su se obvezali na daljnju suradnju. Papa ih je u audijenciji podsjetio kako se može surađivati temeljem zlatnog pravila, premda nam se razilaze teološka obrazloženja te univerzalne etičke norme. Autor vidi u Pismu i dosadašnjim odgovorima kršćana nov impuls dijalogu i suradnji.