Ovaj rad istražuje i interpretira kulturološku i sociološku pozadinu holokausta oslanjajući se na teoriju modernosti Zygmunta Baumana. Promatrajući paradokse modernog razvoja zapadnih društava želi se istaknuti da se holokaust mogao dogoditi ne unatoč, već upravo zahvaljujući modernosti. Visok stupanj birokratizacije i tehnološko-znanstvenog napretka, združen s procesom distanciranja od moralne odgovornosti, tvori jezgru potencijalnog društvenog konflikta velikih razmjera. Zbog toga se pouke holokausta u ovom radu promatraju ne kao isključivo židovsko etničko pitanje, već kao referentna točka za kritičko promatranje suvremenih društava. Ocrtavajući sličnosti između krute modernosti i tekuće modernosti (postmodernosti), ukazuje se na opasnosti novih kategorijalnih ubojstava koja se mogu razviti u kontekstu globaliziranih društava, koristeći slične obrasce instrumentalizirane racionalnosti i akcije odvojene od moralne prosudbe. Kao najvažnija pouka koja bi trebala biti izvučena iz naslijeđa holokausta ističe se potreba usmjeravanja pozornosti na izvore genocidnih/kategorijalnih ubojstava te poduzimanje zajedničkih akcija koje bi bile usmjerene njihovom sprječavanju.