U cilju davanja što šire slike vezano za temu moralnog poboljšanja, u radu se pitamo koje je oblike zla moguće eliminirati kroz moralno poboljšanje, odnosno koji bi oblici zla i dalje opstali. S obzirom na složenost i raznolikost filozofskih analiza zla, naš će fokus biti nešto uži, pa ćemo se baviti implicitnim razumijevanjem zla nekolicine najistaknutijih zagovornika biomedicinskog (moralnog) poboljšanja. Usporedit ćemo dvije perspektive zla: zlo kao sastavni aspekt ljudske prirode – radikalno zlo (Immanuel Kant) i „depersonalizirano“ zlo – banalnost zla (Hannah Arendt), kao i implicitna razmatranja zla u radovima Thomasa Douglasa, Juliana Savulescua, Ingmara Perssona i Johna Harrisa. Nadalje, koristit ćemo „Teodiceju“ Gottfrieda Wilhelma Leibniza u analizi nužnosti redukcije zla, kako bismo naglasili činjenicu da je ljudsko znanje ograničeno, što svakako trebamo uzeti u obzir pri razmatranju principa opreza i lomljive ravnoteže između dobra i zla. U zaključku pokušavamo podati odgovor na pitanje: „Što je to bolji svijet?“, uzimajući u obzir često zanemarenu tradiciju moralne filozofije u djelima Immanuela Kanta i Hanne Arendt.