Cilj istraživanja: S obzirom da su vaskularizacija i vezivna proliferacija ključni faktori nastanka komplikacija u pacijenata koji su zadobili perforativnu ozljedu oka i u pacijenata sa dijabetičnom retinopatijom, cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li povišenje VEGF‐a (odgovornog u stimuliranju angiogeneze) kod navedenih bolesti. Ispitanici i metode: U ispitivanje je bilo uključeno 56 pacijenata. Prvu grupu ispitanika činili su pacijenti sa proliferativnom dijabetičnom retinopatijom (n=36); od toga 20 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa I i 16 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa II. Njima je za vrijeme operativnog zahvata vitrektomije uziman uzorak staklovine u kome je određivana količina VEGF‐a i njegovih receptora (VEGFR1 i VEGFR2). Drugu grupu ispitanika činili su pacijenti sa perforativnom ozljedom oka kojima je za vrijeme operacije obrade rane uzimana očna vodica u kojoj je određivana količina VEGF‐a. Uzeti humani materijal analiziran je komercijalnim ELISA testom, a rezultati su međusobno uspoređeni i statistički obrađeni. Rezultati: U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGF‐a (432,23 pg/ml) nego u grupi pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II(147,53 pg/ml) i kontrolnoj skupini (63,26 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I osim samog VEGF‐a pronađeno je značajno više VEGFR1 (1460,41 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II (641,39 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGFR2 (1054,64 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetesom melitusom tipa II (448,49 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i izraženim znakovima upale pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (887,77 pg/ml) nego u pacijenata bez znakova upale (27,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ranom većom od 2 mm pronađena je veća količina VEGF‐a (760,06 pg/ml) nego u pacijenata sa ranom manjom od 2 mm (219,48 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna. U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ozlijeđenim samo prednjim segmentom nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (552,13 pg/ml) nego u pacijenata u kojih su ozlijeđena oba segmenta (518,52 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i dolaznom vidnom oštrinom manjom od 0,1 nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (549,96 pg/ml) nego u pacijenata sa dolaznom vidnom oštrinom većom od 0,1 (525,44 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom gdje je od ozljede do obrade rane proteklo više od 4 sata pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (948,27 pg/ml) nago u pacijenata gdje je proteklo od ozljede do obrade rane manje od 4 sata (212,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i intrabulbarnim stranim tijelom pronađena je veća količina VEGF‐a (671,26 pg/ml) nego u pacijenata bez intrabulbarnog stranog tijela (161,52 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna. Zaključak: Dobiveni rezultati ukazuju da primjena anti‐VEGF terapije ima smisla u dijabetičara sa PDR‐om i to više u pacijenata sa dijabetes melitusom tipa I,a osobito u onih sa neovaskularnim glaukomom. U pacijenata sa perforativnom ozljedom koji imaju izražene znakove upale, ranu veću od 2 mm, te intrabulbarno strano tijelo i u kojih je od ozljede do obrade rane prošlo više od 4 sata tkđ. ima smisla primijeniti anti‐VEGF terapiju. Objectives: It is known that vascularisation and proliferation have a main role in complications in patients with open globe eye injury and in patients with prolipherative diabetic retinopathy. We studied the roles of VEGF and its receptors in the development of vascularisation and proliferation in patients with PDR and open globe eye injury. We determined the quantity of VEGF and its receptors in the ocular fluids in patients with open globe eye injury and in patients with PDR in DM I and DM II. Patients and Methods: The study included 56 patients from the Department of Ophthalmology, University Hospital Rijeka from January 2006 to January 2008. The first group consists of 36 patients with PDR (20 patients with DM I and 16 patients with DM II). During the surgery the sample of vitreous was taken out to obtain the VEGF, VEGFR1 and VEGFR2 levels. The second group consists of 20 patients with open globe eye injury in which were aqueous humor taken out, during surgery to obtain VEGF levels. VEGF levels in ocular fluid were assayed by ELISA. Results: The mean VEGF levels in the vitreous were significantly higher in diabetics with PDR and diabetes melitus I (432,23 pg/ml) than in diabetics with PDR and diabetes melitus II (147,53 pg/ml) and in control group (63,26 pg/ml). The mean VEGFR1 levels in the vitreous were significantly higher in diabetics with PDR and diabetes melitus I (1460,41 pg/ml) than in diabetics with PDR and diabetes melitus II (641,39 pg/ml). The mean VEGFR2 levels in the vitreous were significantly higher in diabetics with PDR and diabetes melitus I (1054,64 pg/ml) than in diabetics with PDR and diabetes melitus II (448,49 pg/ml). In the aqueous humor VEGF levels were significantly higher in patients with open globe eye injury and uveitis (887,77 pg/ml) than in patients without uveitis (27,92 pg/ml). In the aqueous humor VEGF levels were higher but not significantly in patients with open globe eye injury and wound bigger than 2 mm (760,06 pg/ml) than in patients with open globe eye injury and wound less than 2 mm (219,48 pg/ml). In the aqueous humor in patients with open globe eye injury and injured anterior segment was not found a significant bigger quantity of VEGF(518,52 pg/ml) than in patients with injured both segments (552,13 pg/ml) In the aqueous humor in patients with open globe eye injury and incoming vission less than 0,1 was not found a significantly higher quantity of VEGF (549,96 pg/ml) than in patients with incoming vission more than 0,1 (525,44 pg/ml) In the aqueous humor VEGF levels were significantly higher in patients with open globe eye injury where from injury to surgery passed more than 4 hours (948,27 pg/ml) than in patients where from injury to surgery passed less than 4 hours (212,92 pg/ml). In the aqueous humor VEGF levels were higher, but not significantly in patients with open globe eye injury and intrabulbar foreign body (671,26 pg/ml) than in patients with open globe eye injury without intrabulbar foreign body (161,52 pg/ml). Conclusion: Findings suggest that anti VEGF therapy has apllication in diabetics with PDR in DM I specially in patients with neovascular glaucoma and in patients with open globe eye injury with uveitis, intrabulbar foreign body, in patients with wound larger than 2 mm and in patients where from injury to surgery passed more than 4 hours. Cilj istraživanja: S obzirom da su vaskularizacija i vezivna proliferacija ključni faktori nastanka komplikacija u pacijenata koji su zadobili perforativnu ozljedu oka i u pacijenata sa dijabetičnom retinopatijom, cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li povišenje VEGF‐a (odgovornog u stimuliranju angiogeneze) kod navedenih bolesti. Ispitanici i metode: U ispitivanje je bilo uključeno 56 pacijenata. Prvu grupu ispitanika činili su pacijenti sa proliferativnom dijabetičnom retinopatijom (n=36); od toga 20 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa I i 16 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa II. Njima je za vrijeme operativnog zahvata vitrektomije uziman uzorak staklovine u kome je određivana količina VEGF‐a i njegovih receptora (VEGFR1 i VEGFR2). Drugu grupu ispitanika činili su pacijenti sa perforativnom ozljedom oka kojima je za vrijeme operacije obrade rane uzimana očna vodica u kojoj je određivana količina VEGF‐a. Uzeti humani materijal analiziran je komercijalnim ELISA testom, a rezultati su međusobno uspoređeni i statistički obrađeni. Rezultati: U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGF‐a (432,23 pg/ml) nego u grupi pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II(147,53 pg/ml) i kontrolnoj skupini (63,26 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I osim samog VEGF‐a pronađeno je značajno više VEGFR1 (1460,41 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II (641,39 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGFR2 (1054,64 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetesom melitusom tipa II (448,49 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i izraženim znakovima upale pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (887,77 pg/ml) nego u pacijenata bez znakova upale (27,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ranom većom od 2 mm pronađena je veća količina VEGF‐a (760,06 pg/ml) nego u pacijenata sa ranom manjom od 2 mm (219,48 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna. U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ozlijeđenim samo prednjim segmentom nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (552,13 pg/ml) nego u pacijenata u kojih su ozlijeđena oba segmenta (518,52 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i dolaznom vidnom oštrinom manjom od 0,1 nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (549,96 pg/ml) nego u pacijenata sa dolaznom vidnom oštrinom većom od 0,1 (525,44 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom gdje je od ozljede do obrade rane proteklo više od 4 sata pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (948,27 pg/ml) nago u pacijenata gdje je proteklo od ozljede do obrade rane manje od 4 sata (212,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i intrabulbarnim stranim tijelom pronađena je veća količina VEGF‐a (671,26 pg/ml) nego u pacijenata bez intrabulbarnog stranog tijela (161,52 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna. Zaključak: Dobiveni rezultati ukazu