Studija slučaja predstavlja široko primjenjivanu istraživačku strategiju u okviru kvalitativnog metodološkog pristupa. S obzirom na dugačak vremenski period primjene ove strategije u društvenim znanostima te iscrpan broj znanstvenih radova koji se bave njezinom epistemologijom, uz studiju slučaja nerijetko se vezuju rasprave koje problematiziraju njezin status, (ne)jasnu definiciju te primjenu u kontekstu metodologije društvenih istraživanja. Cilj je ovog rada doprinijeti razumijevanju ove istraživačke strategije te ponuditi čitatelju, budućem istraživaču koji želi provesti studiju slučaja, pregled relevantnih autora te njihovog poimanja značajnih procesa koji određuju ovu strategiju, koja se od drugih strategija razlikuje ponajviše zbog svog fleksibilnog dizajna. Osim o izazovima definiranja studije slučaja, u ovom radu raspravlja se o različitim načelima odabira slučaja, metodama prikupljanja podataka o slučaju te postavljanju granica slučaja. U radu se navode i mogući načini osiguravanja valjanosti i pouzdanosti studije slučaja te savjeti za izvještavanje o provedenoj studiji. Zaključno, ističu se obilježja studije slučaja s obzirom na kriterij fleksibilnosti te se apostrofira važnost uloge istraživača koji studiju provodi.