Živimo u sve više “promocijsko” doba – naime, kako institucije, tako i mnogi pojedinci koji se zauzimaju za različite interese i ciljeve – kako bi dobili i sačuvali javnu legitimnost, žele svoje poruke posredovati koristeći novinarski diskurs. Pitanjima pristupa medijima moramo se baviti želimo li bolje razumjeti ulogu masovnih medija u djelovanju društvene i kulturne moći. Velik i aktivni pristup imaju društvene elite koje služe kao pouzdani izvori informacija (Van Dijk). Mnoga istraživanja pokazuju da se novinari sve češće i bez kritičke distance koriste njihovim “informacijskim subvencijama”, kojima ih opskrbljuju službe za odnose s javnostima sa zadatkom da nadziru i upravljaju pristupom koridorima moći. Autoricu članka zanimaju odnosi između praktičara za odnose s medijima i novinara, kako na teoretskoj razini (samopercepcija i samoregulacija), tako i u svakodnevnoj praksi. Njezina je teza da sve veća rutinizacija novinarskoga rada, kao rezultat teškoga ekonomskog položaja medijskih kuća zbog snažne borbe za dobit ili pukog preživljavanja, potiče objavu informacija elitnih službenih izvora, koje pripremaju njihovi službenici za odnose s medijima. Novinari i urednici izvore tih informacija u novinarskim tekstovima često ne označavaju, premda je riječ o neetičnoj praksi prema odrednicama kodeksa obiju djelatnosti. Ispreplitanje odnosa s javnostima i novinarstva ima ozbiljne posljedice na klasičnu zadaću novinarstva kao djelatnosti za opće javno dobro