Autor postavlja pitanje kako se društva mogu nositi s ekonomskom globalizacijom, migracijom te etničkom i vjerskom raznolikošću, a da ne žrtvuju ideal izabrane vlasti koja odgovara narodu. On se također pita kako se može nositi s ogromnom nejednakošću političkih resursa, zatvorenim strukturama moći i strukturnim preprekama političkoj participaciji koji se, u novom globaliziranom kontekstu, pojavljuju u još opasnijim oblicima. Odgovore traži u klasičnoj demokratskoj teoriji Roberta Dahla i njegovim idejama koje su u oštroj suprotnosti s postojećim trendom primjene metoda korporativnog upravljanja na upravljanje državom. Nasuprot tome, Dahl je predlagao širenje demokracije na ekonomsku sferu, osobito na velike korporacije. Kao ’lijek’ za rastuću pluralnost društva, autor dijelom zagovara konsocijacijska rješenja A. Lijpharta i multikulturalizam W. Kymlicke, ali i naglašava da bez individualne građanske participacije i osuguravanja dovoljno političkih resursa za nju, pluralistična demokracija ne može napredovati. Autor zaključuje da bi politička znanost trebala razvijati vizije o „dobrom društvu” i načine na koji se one mogu politički ostvariti. Takva bi politička znanost bila prava znanost o demokraciji.