Iako je Sulejmanpašićeva knjiga „Žurnalizam – razarač čovječanstva“, jedna od najoštrije intoniranih kritika novinarstva koju smo čitali, vjerujemo da je ona i svojevrsni poziv na promjenu, vapaj za revitalizacijom profesije. Zanimljivo je da je autor još 1936. precizno secirao novinarsku stvarnost, te napravio razliku između senzacionalističkog novinarstva illi, njegovim riječima, žurnalizma; i profesionalnog novinarstva, odnosno kako to Sulejmanpašić kaže, novinarstva. Ovime, osim što kritikuje žurnalizam kao takav, podložan senzacionalizmu i trivijalizaciji, autor nam ostavlja i prostora za drugačije viđenje novinarstva, za maštu i vizionarstvo. Diskutuje o utjecaju žurnalizma na različite sfere ljudskog društvenog i psihološkog života, a taj utjecaj je iz njegove perspektive uglavnom negativan. Iako su lekcije kojima nas uči Sulejmanpašićevo djelo duboke, a argumenti tako snažni da ih je uopšte teško osporiti, želimo vjerovati da za novinarsku profesiju još uvijek ima nade. Zato u ovom radu poredimo različita, ali ipak u dijelovima slična promišljanja o budućnosti novinarske profesije, koje su ponudili Dževad Sulejmanpašić 1936. i Barbie Zelizer, 2017. godine. I dok Sulejmanpašić naglašava i savršeno prepoznaje sve nedostatke profesije, Zelier daje preporuke i osmišljava novinarstvo koje će u modernom digitalnom ili online kontekstu, služiti čovječanstvu umjesto da ga razara. Zajedničko obome teoretičara jeste spremnost da osmišljavaju nove pravce za razvijanje profesije, umjesto da idu dobro poznatim, posve utabanim i beskorisnim stazama.