Odnos prema osobama s invaliditetom doživio je duboku i široku transformaciju na bolje u relativno kratkom vremenu. Od duboke i intenzivne segregacije, zbog čega su mnoge osobe nerijetko čitav život provodile u domovima svojih obitelji, daleko od očiju javnosti, do mnogo prihvatljivijeg ponašanja prema njima u suvremenosti. Odnos prema osobama s invaliditetom temeljem njihova izgleda jedan je od tradicionalnih izvora segregacije, u mnogomu prisutan još i danas. U ovom se članku želi ukazati na to, kako taj odnos nije rezultat “nekulturnog” ponašanja pojedinaca, koji segregiraju “stigmatizirane” pojedince, već je rezultat u kulturi duboko ukorijenjenih stavova ili “kriterija” za procjenjivanje lijepog i njegovo odvajanje od manje lijepog ili nelijepog. To je zapravo socijalni konstrukt jednog dijela naše stvarnosti, koji se prenosi socijalizacijskim procesima iz generacije u generaciju.