Sa smjenom tisućljeća dotadašnji tabu “neurodegenerativnih bolesti”, koji ukazuje na globalnu demografsku promjenu, postao je izrazito zastupljen u književnosti na njemačkom jeziku kroz narative o demenciji. U svojoj knjizi Herr. Parkinson (2015.), Richard Wagner tematizira drugu najčešću neurodegenerativnu, Parkinsonovu bolest. Narativ o bolesti donosi iz perspektive oboljele osobe i time dokida konvencije književnoga diskursa. Kroz različite faze bolesti, od dijagnoze do gubitka kontrole nad mišićno-koštanim sustavom, svojom narativnom tehnikom upošljava razne sofisticirane jezične igre koje zahtijevaju pomnije propitivanje, što poteže pitanja: zašto su bolesti poput Parkinsona u prošlosti bile tabu? Kojim se retoričkim sredstvima isprepliću autobiografija i fikcija? Na koje poetološko promišljanje Herr Parkinson upućuje? Wagnerov tekst performativno prikazuje mogućnost i nemogućnost govora u osobe s Parkinsonovom bolešću. Igre se javljaju kao motiv, u procesu jezične igre i aluzije, te u složenom zapletu igre maske koja razvija simptome bolesti kao podijeljenu svijest, zbog čega se čini da Parkinsonova bolest izaziva nadrealne anakrone halucinacije i tako u pitanje dovodi identitet.