Elementarni odnos liječnika i pacijenta je asimetričan. Zato se čini da je tradicionalni paternalistički odnos prema pacijentu jedini ispravan. Međutim taj je odnos dio jednoga složenijega međuljudskog odnosa koji implicira potpunu pravnu i etičku jednakost. Iz toga proizlaze i dva druga odnosa liječnika i pacijenta, ugovorni, koji odgovara pravnom odnosu, i partnerski, koji pretpostavlja etičku autonomiju. Čini se da promicanjem partnerskog odnosa u kojemu liječnik i pacijent zajednički odlučuju proizlazi jedan paradoks, naime da se liječnik odriče svoje kompetencije. To može uzrokovati nesigurnost u liječnikovoj profesionalnoj svijesti, ali ozbiljnije je pitanje ugrožava li to liječnikov autoritet. Medicina primjenjuje (najčešće statistički provjerene) znanstvene spoznaje koje su kao takve vrijednosno neutralne. Zato se liječnik u svojem elementarnom odnosu prema pacijentu treba privremeno suzdržati od vrijednosnoga suda da bi mogao što više promicati partnerski model koji liječnikovu djelovanju daje potpuniji moralni karakter. Na promjenu paradigme od paternalističkoga prema partnerskome modelu utjecale su globalne tehničko-ekonomske promjene u suvremenoj medicini i rastući pluralizam vrijednosnih sustava. No bitni razlog za promicanje partnerskoga modela je respektiranje autonomije pacijenta i njezino uključivanje u proces liječenja.