U članku se suvremena nezastupljenost aksioma »milost pretpostavlja narav« prepoznaje kao providonosna prilika za njegovu obnovu u teologiji i duhovnosti. Nakon naznake nekih od uzroka zapostavljanja ovoga skolastičkog aksioma, u drugom se poglavlju tumači njegova teološka unutrašnjost kroz pokušaj odgovora na neiscrpno pitanje odnosa milosti i naravi. Treće poglavlje donosi daljnja pojašnjenja kroz aksiome »milost ne uništava narav« i »milost usavršava narav«. U analogiji s Kristovim utjelovljenjem, postaje očito da se narav, odnosno stvorenost, treba uvijek shvaćati u perspektivi milosti, koja je prva činjenica povijesti spasenja. Vraćanje i produbljivanje ovih aksioma doprinosi povezivanju cjelokupne povijesti spasenja, ali i povijesti teologije i duhovnosti, te dubljem razumijevanju onoga što je istinski naravno te onoga što je božansko, milosno, a što kao dar i mogućnost čovjeka određuje sve do temelja njegove stvorene naravi.