Iako je rad zamišljen kao teorijski prilog razumijevanju različitih praksi šutnje koje su povezane s poviješću konflikta i nasilja, on se temelji na istraživanju koje je provedeno u Lici, hrvatskoj regiji koju autorica prepoznaje kao lokalitet koji je rezervoar strahova, anksioznosti, trauma i njima pripadajućih šutnji s dugom povijesti. Osim što šutnja ima različite funkcije i učinke, ona ima i vrlo raznoliku trajnost (može se mjeriti sekundama, ali i desetljećima), može biti i često jest popunjena drugim potencijalno komunikabilnim neverbalnim aspektima (emocijama i afektima, gestama, zvukovima i sl.) te može biti više ili manje ovisna o mišljenjima, iskustvima i stavovima drugih pojedinaca i zajednica te upravljana njima. Ukratko, u tekstu se šutnje zabilježene tijekom istraživanja promatraju u okviru brojnih tipologija šutnje te se pomnije razmatraju kontekstualno ovisni i ambivalentni učinci šutnje, njezine “praznine”, trajanje i njezini akteri (pojedinci i zajednice). U tekstu se raspravlja o šutnjama i utišavanjima na makrorazini te njihovim afektivnim i društvenim funkcijama kao i o njihovim učincima na mikrorazini u interpersonalnim interakcijama i svakodnevnom životu, etnografskim susretima. Raspravlja se i o reperkusijama mreže šutnji na javnu prezentaciju rezultata istraživanja šutnje.