U post modernom vremenu u polju edukacije nije više moguće tražiti univerzalne istine, koje bi važile za sva vremena i krajeve. Baza za naše odlučivanje u edukaciji je pitanje, kako mi – odrasli – vidimo ‘dijete’ i ‘djetinjstvo’, što je poznato pod nazivom subjektivne ili implicitne teorije odgojitelja. U članku počet ću sa podobom djeteta kao nemoćne osobe za koju treba brinuti i kao ‘prazne posude’ u koju sipamo znanje. Alternativa ovoj percepciji je kompetentno dijete kojega najviše in dosljedno podudare u Reggio Emilia pristupu. Odgojitelji u Reggio Emilia vrtićima pored drugog uključuju participaciju djece u svoj pedagoški rad i vjeruju da u odgojnom procesu uče svi: ne samo djeca nego i odrasli. U istraživačkom i obrazovnom projektu na ovu temu, koje smo vodili na Odjeljenju za predškolski odgoj na ljubljanskom Pedagoškom fakultetu od 2009 do 2013. godine sudjelovalo je više od 200 predškolskih radnika. Pomoću izlaganja i radionica stimulirali smo ih, da principe Reggio Emilia pristupa unose u rad sa djecom u svojima vrtićima. Ovdje ću ilustrirati i analizirati ideju kompetentnog djeteta i participacije djece u vrtiću preko jednog od tih projekta: kako su djeca i odgojitelji Vrtića Globoko zajedno i uz pomoć režisera, školske djece i domara izradili crtani film. Nadam se, da će prikaz ovog praktičnog edukacijskog rada služiti predškolskim radnicima kao izazov i motivacija, da podržavaju participaciju djece i zajedničko učenje djece i odraslih u vrtiću.