Uvod: Visoka nadmorska visina i njen utjecaj na ljudski organizam je vrlo istraživano područje, a adaptacijski odgovori osoba su individualni. Utjecaj visine do 2000m nije toliko detaljno istraživan, iako je to uobičajena visina na kojima rekreativna populacija provodi svoj aktivan odmor te bi od tog odmora mogla možda imati neke koristi vezane uz krvnu sliku. I za sportaše i za rekreativce bi bilo od velikog značaja unaprijed znati da li će osoba odgovoriti s pozitivnim učincima boravka na visini kako se sredstva ne bi trošila nepotrebno. Stoga je cilj ovog istraživanja bio procijeniti prediktivnu moć inicijalnih stanja feritina, eritrocita i eritropoetina na relativni porast retikulocita. Metode: Eksperimentalna skupina (N=17) je boravila 10 dana na skijaškom odmoru. Spavali su na 1250m nadmorske visine i svaki dan provodili 5-6 sati aerobne aktivnosti (skijanje) na visini do 2000m. Izmjerene su inicijalne i finalne vrijednosti feritina, retikulocita, eritrocita i eritropoetina. Rezultati: Model multiple regresije je mogao objasniti 27% promjene u retikulocitima (R=0,522; R2=0,273; Adjusted R2=0,105; F(3,13)=1,627; p<0,231; Std. Error of Estimate: 2,106), a između mjerenih prediktora pokazalo se da značajnu i najveću moć ima inicijalna koncentracija eritropoetina. Naime, inicijalno niža koncentracija eritropoetina je rezultirala većim relativnim porastom broja retikulocita (b* = 0.65; Std. Err of b*= 0.300; p<0.05). Inicijalne vrijednosti feritina nisu se pokazale kao dobar prediktor odgovora retikulocita, dok su inicijalne vrijednosti eritrocita nešto bolje objašnjavale porast retikulocita od feritina, no to nije bilo statistički značajno. Zaključak: Zaključno, osobe s nižim vrijednostima eritropoetina su imale jači odgovor u smislu porasta retikulocita nakon boravka i aktivnostima nižim do umjerenim visinama. To ukazuje na moguće koristi u smislu barem kratkoročnog poboljšanja sustava za transport kisika populacije koja svoje odmore provodi aktivno i na planini.