Po esencijalnom dijelu svog ustavnog određenja (Ustav 1974.) Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (BiH) bila je definirana kao tvorevina triju konstitutivnih, suverenih i međusobno jednakopravnih naroda: Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka). Političko-pravni model zasnovan na tom određenju svakom je od triju naroda trebao osigurati potpunu zaštitu nacionalnih pozicija. Međutim, Savez komunista BiH do samog kraja svoje vlasti nije na tom određenju kreirao odgovarajuće unutrašnje uređenje BiH. Takvo koji bi u okolnostima raspada Jugoslavije na najbolji način doprinijelo očuvanju bosansko-hercegovačkog multietnicizma i mira u toj republici. Time je, sukladno rezultatima izbora održanih u studenom 1990. problematika strukturiranja nacionalnih statusa i odnosa ''prepuštena'' pobjedničkim strankama: bosansko-hercegovačkoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) te muslimanskoj/bošnjačkoj Stranci demokratske akcije (SDA). Te stranke praktički nisu niti pokušale na navedenom određenju iznaći rješenje za nacionalne statuse i odnose. Nasuprot, svojim egoističnim državotvornim ciljevima kao i djelovanjem na njihovom ostvarenju one su, svaka na svoj način, izuzetno poticajno djelovale na produbljivanje konfliktnog ozračja. U konačnici, na otpočinjanje otvorenog ratnog sukoba u BiH koji izbija početkom travnja 1992.