Analiziraju se rezultati empirijskog istraživanja o praksi subvencioniranja najamnina i troškova stanovanja te ulaganjima u socijalne stanove u većim hrvatskim gradovima. Istraživanje je provedeno poštanskom anketom, a potom je organizirana fokus-grupa na kojoj su razmotreni rezultati s predstavnicima gradova. Praksa subvencioniranja najamnina i troškova stanovanja u Hrvatskoj prilagođavala se novim okvirima tijekom 1990-ih. U drugoj polovini 1990-ih ti se poslovi povjeravaju lokalnim vlastima. Rezultati istraživanja govore da je sustav subvencija najamnina i troškova stanovanja rezidualnog karaktera, obuhvaća mali broj kućanstava i ne može utjecati na povećanu stambenu potražnju. Različite osnovice za ostvarivanje tog prava u pojedinim gradovima idu u prilog razvoju lokalnih socijalnih država. Podstanari kao ranjiva skupina, zbog neposjedovanja ugovora o najmu, teško mogu biti korisnicima ovog programa. Socijalni stanovi, stanovi sa zaštićenom najamninom, u hrvatskim gradovima imaju marginalan udio u strukturi stambenog fonda. To su uglavnom nekvalitetni stanovi. Mali broj gradova ulaže sredstva u gradnju socijalnih stanova, a dio gradova donio je odluke pa prodaje te stanove zaštićenim najmoprimcima. Predlažu se reforme da bi se odgovorilo na rastuće potrebe u ekonomskoj krizi. Predlaže se veća centralizacija tih programa s podijeljenom odgovornošću vlade i gradova za njihovu provedbu. Nova istraživanja u ovom području trebalo bi usmjeriti na područje stambene potrošnje.