Zakon o športu određuje da se obavljanjem športske djelatnosti organiziranja i vođenja športskog natjecanja mogu baviti športske udruge i športska dionička društva, što iz kruga ovlaštenika isključuje ostala trgovačka društva. U radu se prije svega analizira koji su dosezi takvog određenja i praktične implikacije za trgovačka društva koja su se tim djelatnostima dosada bavili. Stajalište je autora da spomenuto pravilo nema ni logično niti racionalno pravno i životno uporište. Uopće, ograničavanje pravnih oblika kroz koja se neka djelatnost može obavljati trebalo bi biti smisleno utemeljeno i biti krajnje sredstvo za opravdanu potrebu da se neke djelatnosti posebno urede. Upitno je jesu li ti zahtjevi ispunjeni kada je riječ o športskim djelatnostima organiziranja i vođenja športskih natjecanja. To je osobito iz razloga što se time uvelike zatvaraju vrata privatnoj inicijativi i privatnom kapitalu, premda je oboje športu itekako potrebno. Zbog prirode športskih dioničkih društava i njihovoga određenja, to znači da se športskim djelatnostima organiziranja i vođenja športskih natjecanja mogu baviti samo športske udruge. Ako je cilj zakonodavca i bilo uređenje koje će omogućiti kontrolu nad obavljanjem tih djelatnosti, isto se moglo postići drugim pravilima, koja nisu toliko ograničavajuća.