Zaključivanje na temelju analogije javlja se u svakodnevnom životu i raznim područjima ljudskog djelovanja, pa tako i u pravu. Zaključivanje na temelju analogije u pravu, na prvi pogled, može se svesti na istu formu kao i zaključivanje na temelju analogije uopće – dvije premise i zaključak. No, ono se ipak razlikuje od općeg analogijskog zaključivanja, jer jedna premisa u pravnom zaključivanju mora biti normativna (a ne samo faktična). Analogijsko zaključivanje (uopće i u pravu) izučava se od strane velikog broja autora i s raznih pristupa. Suglasnost postoji samo u pogledu elementarnog oblika analogijskog zaključivanja za koji možemo reći da se zasniva na sličnosti dvaju predmeta (dviju pojava) u nekim osobinama, pa se onda na temelju te sličnosti zaključuje da su ti predmeti (pojave), slični i u nekim drugim osobinama. Što se tiče analogije u pravu, ističemo posebno njezina četiri oblika: zakonska analogija (analogia legis), pravna analogija (analogia iuris), analogia inter legem te analogija koja se koristi u precedentnom pravu. Njima se, osim što se pravne norme tumače, i popunjavaju pravne praznine (s time da popunjavanja pravnih praznina nema u kaznenom pravu). Posebno interesantno i sporno jest kada se to radi na temelju pravnih načela.