DUHOVNOST MONS. ADAMA MUCHTINA Špehar, Milan
Riječki teološki časopis,
09/2020, Letnik:
54, Številka:
2
Conference Proceeding
Odprti dostop
Svoju duhovnost mons. Adam Muchtin više je izrekao u slikanju negoli u pisanju. Autor ističe da on piše i slika iz potrebe, ne toliko svoje unutarnje, već neke druge, možda samo pastoralne. Umjetnik ...jednostavno treba samoću i šutnju kako bi ne radio nego stvarao. Osjeća potrebu šutnje i samoće kako bi čovjek najbolje tu vidio sebe. Duhovni život po njemu nije u stjecanju savršenih krjeposti nego, iznad svega, u iskrenosti pred Bogom. U Muchtinovim riječima „Treba izaći i raditi izvan crkve“ autor prepoznaje ne samo duh Drugog vatikanskog sabora, već i stav pape Franje. Muchtin govori o ženama kao vjernim Isusovim slušateljicama svjestan da su one njegovo najbrojnije slušateljstvo. Autor ističe da izraz Muchtinove duhovnosti treba uočiti u crkvi na Vežici i u minijaturnom župnom stanu uključujući i boje koje rabi u umjetničkim slikama jer sve to odgovara na pitanje zbog čega je želio da zaštitnica župe bude Mala Terezija. Upravo ono što je malo veliko je u očima Božjim.
Kršćanstvo u djelima Ivane Brlić Mažuranić Špehar, Milan; Salopek, Ana
Riječki teološki časopis = Ephemerides Theologicae Fluminenses,
07/2015, Letnik:
45, Številka:
1
Journal Article
Odprti dostop
Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće. Svoj doživljaj religioznosti on želi izraziti na različite načine. Bajka je također jedan od načina kako izraziti ono duboko religijsko i religiozno ...iskustvo. Ona može rabiti razne mitove, legende, vjerovanja naroda u kojemu niče. Svi su oni u službi umjetnosti, kulture i odgoja. I onoga religioznoga odgoja. Također i danas, u vrijeme interneta i svih drugih tehnika i tehničkih pomagala, bajka je neizostavno pomagalo za religiozni i moralni odgoj čovjeka.
Ivana Brlić-Mažuranić, genij bajke i pripovijesti, pokušala je preko te vrste poučiti, bilo svoju bilo drugu djecu, u vjeri i u dobru, u kršćanskoj vjeri koja je bila dio njena života i u kršćanskim idealima koji su u mnogočemu iskustvo svakog čovjeka. Svoju duboku vjeru, moralna i vjerska načela koja je slijedila u svome životu, prenijela je i u svoje bajke tako da one, osim umjetničke vrijednosti, imaju i velik značaj u odgojno-moralnom smislu. Cilj je ovim radom prikazati što je Ivana crpila iz kršćanstva, kako je to razumjela i pretočila u svoja djela.
As a religion based on the teaching of Jesus Christ, from the outset Christianity has developed a completely different attitude toward health and illness than the Old Testament. Health and illness ...are now viewed through the eyes of Jesus Christ the redeemer, who accepted each and every man. The history of Christianity has had its episodes of masochistic attitude toward illness, but today it clearly underscores the need to fight it with any means available, but it also teaches to accept what can not be changed. Saints are often patrons against diseases they had to endure. However, this is not their main role. To this day many seem to miss the main point their heritage, but see them as miracle healers. This misperception of miracle needs revising as well as the simplistic interpretation of the healing powers of relics (viewed as a demiurge of sort) and of the private vows and votive offerings.
Župa ima svoju teološko-pravnu utemeljenost i stoga je, ma kakva ona bila, nikakva druga zajednica ne smije zamijeniti. Ali svaka je laička zajednica i zauzetost i te kako dobrodošla u župi da ova ne ...bude okoštana. Postoji i postojat će još dugo (ili uvijek?) određena diskrepancija i napetost između župe i karizmatskih zajednica. Prva i temeljna karizmatska zajednica ipak je župa. Od Drugog vatikanskog koncila župa se više ne shvaća kao „servis“ nego kao živa zajednica u čijemu životu svi jednako trebaju sudjelovati i davati pečat tome životu. Posebna briga pripada obiteljima. One ne smiju biti izuzete izvan župne obitelji, a po sebi trebaju služiti župi kao „uzorak“ za življenje župe kao obitelji. Tu bi doprinos raznih karizmatskih pokreta mogao najviše pružiti. Također se ne smije zanemariti da je, u biti, svaka molitvena zajednica u župi (a svaka je župa može i treba imati) u pravom smislu riječi karizmatska zajednica.
Marko Antun de Dominis bio je u svoje doba i ostaje danas kontroverzna osoba. Istim rječnikom kojim, u svojoj prvoj fazi, optužuje Katoličku crkvu, u svojoj drugoj fazi optužuje protestantizam. ...Međutim ostaje, i u jednoj i u drugoj fazi, njegova često puta ponavljana želja za jedinstvom kršćana. Već u svoje vrijeme vidi da kršćani – katolici, pravoslavni, razni protestanti – jesu jedno što se tiče temeljnih stvari kršćanske vjere. Na tim temeljima treba bazirati daljnje izgrađivanje jedinstva. Temelj na kojemu se ono može razvijati je, kako on kaže, “Kristova Crkva”. Ona ne može biti nego jedna, kao što ne može postojati nego jedan Krist i stoga “jedan oltar”. Puno manje govori o herezama (krivovjerjima), a puno više o šizmama (raskolima) među kršćanima, do kojih, kako tvrdi, nije uopće smjelo doći jer nema među kršćanima bitnih hereza. Hijerarhija u Crkvi mora biti takva da biskupi budu ne samo punim, apostolskim pravom odgovorni za svoju mjesnu crkvu nego da budu suodgovorni za cjelokupnu Crkvu. Današnji sud o Marku Antunu de Dominisu može glasiti: on je bio puno manje heretik, a puno više reformator. Želio je reformirati Crkvu iznutra. U pitanjima ekumene on je preteča mnogim današnjim ekumenskim gibanjima.
Za razliku od nekada, danas se sve više govori o svećeničkoj duhovnosti u pastoralu. S jedne strane, vidi se da i pastoral u sebi nosi nešto duhovnoga, a s druge strane da je svećeniku u pastoralu – ...upravo pastorala radi – potrebno njegovati duhovnost. Ona ne može biti monaška nego mora biti nužno caritas pastoralis. No glavni je i svakodnevni dio pastorala euharistija, koja je ujedno izvor svekolike kršćanske duhovnosti, a posebno svećenika koji slavi i predvodi slavlje euharistije. Euharistija ima dimenziju i žrtve, dio koje je kenosis, Božje silaženje k čovjeku, i gozbe kao uzlaženja i kao anticipacija budućega vječnoga života. Za svećenika je bitan način kako slavi euharistiju jer o tome ovisi svo njegovo daljnje djelovanje. O tome ovisi život "euharistije poslije euharistije". Euharistija nije i ne može biti sredstvo za osobnu duhovnost i osobno posvećivanje nego je njezin karakter nužno gozbeno-zajedničarski. Caritas pastoralis i poticaj svećeniku na ređenju da živi što čini dio su jedne svećeničke duhovnosti.
Mistika je sastavnica ne samo kršćanske crkve i crkvene zajednice već i drugih religija. Ovdje želim dati kratki prikaz mistike u monoteističkim religijama, židovstvu i islamu. Želim oslikati ...osobitost mistike u svakoj od njih, ali naglasiti prije svega ono što je u njoj zajedničko ili slično u svim monoteističkim religijama. U svima njima naime mistika teži k osobnom iskustvu Boga. U svima njima Boga se doživljava osobno, što nerijetko nadilazi i Bibliju i Kuran, ali ponekad se i osobno pretvara u magijsko.
Mnoge dodirne točke koje nalazimo i u jednoj i u drugoj mistici za kršćanstvo su važne zbog krčenja putova dijaloga među religijama Knjige. Očito, na području mistike ima puno više dodirnih točaka nego u teološkim učenjima monoteističkih religija.
Suvremena kriza vjere povezana je s krizom autoriteta, ali još više s pozitivnom željom za osobnim iskustvom vjere. Kako bi osobno iskustvo vjere ostalo pozitivno, a na izgradnju vjerničke zajednice, ...mora se odvijati unutar same vjerske zajednice. Kada se to ne događa, dolazi do subjektivizma (umjesto osobnog iskustva), do izdvajanja od drugih, do elitizma. Župa je u Katoličkoj Crkvi nukleus u kojemu se događa susret s Kristom, kao međusobni susreti i zajednički život vjernika. Skupine vjernika, koji zajedno žive određenu karizmu, klasičnoj župi mogu jako puno pomoći da ona ponovno oživi. Kako bi se to događalo, svaka zajednica u nizu zajednica i svaki karizmatski pokret u Crkvi moraju znati da je sva Crkva jedan pokret i da je svaka župa karizmatska župa, te da nema zajednice vjernika koji bi svoju karizmu mogli razvijati izvan župa.
Tu nastaju problemi izdvajanja i elitizma, od kojih je najveći izdvajanje skupine iz nedjeljnog euharistijskoga slavlja, za koju posljednji pape naglašavaju da je ono srž zajednice i zajedništva. Ključ za rješavanje problema župa-karizmatska zajednica ili pokret jest zajedničko služenje u različitosti karizmi. To se još, nažalost, nije ostvarilo, ali smo na putu ne niječući trajne probleme.
Osim pokreta postoje i razna tzv. karizmatska gibanja, kao: glosolalija, krštenje u Duhu, počivanje u Duhu, padanje u Duhu, „poruke“, „terapije“, čuda. U njima ima previše natruha magijskoga i ezoteričnoga. Potreba za njima utoliko je manjaukoliko više uranjamo u riječ Božju u Sv. pismu i koliko se više hranimo sakramentima. Osim toga, ti „“fenomeni“ često su zapreka za zdrav ekumenizam.
NASILJE U DUHOVNOSTI Špehar, Milan
Riječki teološki časopis,
01/2009, Letnik:
32, Številka:
2
Conference Proceeding
Odprti dostop
Ne treba se čuditi i iščudavati ako govorimo o nasilju u duhovnosti. Istina je da bi točnije bilo govoriti o «nasilju nad duhovnošću», jer u kategoriju duhovnosti ne može ući nešto što je povezano s ...nasiljem, tj. nasilje i duhovnost ne idu zajedno. Kao što ona transcendira geste i propise unutar jedne religije, kao što tran¬scendira svoju vlastitu religiju, tako transcendira i svako nasilje, pokazujući da na svakome području gdje se pojavljuje nasilje može stajati i duhovnost kao pandan njemu.
No duhovnost nije nešto što se nalazi iznad svega. I ona se kreće u granicama koje su njoj određene. Duhovnost ima svoje izvorište. Temeljno je izvorište u svim religijama Transcendentni kojemu se prilazi s tri temeljna osjećaja: tremendum, fascinans, no-uminosum. Oni proizlaze iz Biblije, Kur'ana, Veda.
Kad govorimo o kršćanskoj duhovnosti, njezino polazište i njezin uvir uvijek su prvenstveno Biblija i crkveni nauk.
To ne znači daje duhovnost unutar jednoga vjerovanja uni-formirana. Naprotiv, uniformiranost i duhovnost ne idu zajedno. Ona je i unutar jedne vjere bogatstvo u različitosti.
Problem, a onda i nasilje, nastaje kad se različitost udaljava od izvorišta i proglašava sebe bogomdanim, dogmom. Kako se to ne bi događalo, potrebno je «razlikovanje duhova», o kojemu već govori Pavao u 1 Kor 12. Prema njemu, razlikovanje duhova nije, barem ne u teoriji, nešto nemoguće i teško. Temeljni stav prema duhovnima, darovima, karizmama za njega i za sve nas danas je izgradnja zajednice. Što god tome ne služi, nije uopće potrebno, odnosno spada u iskrivljenu duhovnost.
Mnogi su posebnost poistovjetili s različitošću pa vrše upra¬vo nasilje nad duhovnošću insistirajući po svaku cijenu na svojoj posebnosti ili posebnosti određene skupine. U tom se slučaju ne do¬gađa služenje župi kao jezgri u Katoličkoj crkvi nego se, štoviše, od župe traži služenje njoj i njezinoj karizmi.
Puno ima «abuzusa» u kršćanskoj duhovnosti, počevši od teologije satisfakcije, preko koje je ušlo u duhovnost svakovrsno «djelovanje» kako bi se udobrostivilo Boga. Kada duhovnost traži «žrtvenoga jarca», ona neminovno skreće u devijacije i nasilja. U posljednje vrijeme osobito je u nas rasprostranjena terapija iscjelje¬nja u korijenu. To su raznorazne molitve i za pretke, molitve koje imaju jaku magijsku konotaciju. Magijsku konotaciju imaju i razne molitve za ozdravljenja, razni svojevoljni egzorcizmi. Magijsko u njih prelazi u nasilje onda kada se ne postignu željeni rezultati. Za to se okrivljuje «neprotočnosti», odnosno zatvorenosti Duhu nad kim, s kim i za koga se svi ti čini proizvode.
«Viđenja» su postala vrlo učestala, puna su mašte i često odudaraju od Biblije toliko da prelaze u herezu. Molitve se pretva¬raju u magijske čine. Sveci više nisu oni čiji krepostan život treba nasljedovati nego kojima se treba na određen način moliti jer su veliki čudotvorci, odnosno uslišatelji molitava.
Iz suvremenih «duhovnih iskustava« uglavnom se izbacuje govorenje o križu, boli, patnji, bolesti, podnošenju svega toga, kao i služenju. Time se duhovna iskustva svode na nešto magijsko i tra¬ženje nečega što nije stvarnost.
Bibličar po struci i nadbiskup velike Milanske nadbiskupije Martini vidi u praksi sve te probleme i daje određene ponude: prije svega služenje zajedništvu i stvaranje zajedništva iznad svega, za¬tim trajna teološka i katehetska formacija, duh jedinstva i duh uzne-miravanja, te «umjereni zanos duha».
Kršćanstvo, kao vjera koja se temelji na isusu Kristu, od samoga početka razvija sasvim drukčiji stav prema zdravlju i bolesti nego što je to činila Biblija staroga zavjeta. sada se zdravlje i bolest ...gledaju u svjetlu isusa Krista kao otkupitelja, ali prije svega onoga koji prihvaća svakoga čovjeka. U povijesti kršćanstva nije nedostajalo mazohističkoga stava prema bolesti, dok ono danas jasno ističe borbu protiv nje svim dopuštenim sredstvima, ali i prihvaćanje onoga što se ne može promijeniti. sveci su često zaštitnici upravo u bolestima koje su i sami iskusili. No to nije njihova prven¬stvena uloga. i danas ta prva uloga – nasljedovanje svetaca – mnogima izmiče te ih prihva¬ćaju samo kao one koji čudesno ozdravljaju. valja mijenjati poimanje čuda i ne prihvaćati olako ozdravljujuću moć svetih moći relikvija koje ne smiju biti poput nekih demijurga, te privatnih zavjeta i zavjetnih darova.
