Novčana vrijednost svake stvari i prava mijenja se tijekom vremena. Imali se to u vidu, posjedovanjem prava stjecanja stvari ili prava tijekom određenog vremena ili u određeno vrijeme i za unaprijed ...određenu cijenu moguće je izbjeći negativne učinke promjene novčane vrijednosti te stvari ili prava u budućnosti (hedging) ili postići zaradu na razlici između unaprijed određene cijene i cijene koja će postojati u budućnosti (špekulacija). U te svrhe stječu se prava – najčešće – kupnje ili prodaje vrijednosnih papira, robe i financijskih instrumenata uvrštenih u kotaciju na burzi. Ta prava nazivaju se opcije i najčešće se stječu opcijskim ugovorima, sklapanje kojih podrazumijeva određivanje barem bitnih sastojaka opcijskog ugovora i ugovora koji će nastati kad stjecatelj opcije izvrši pravo opcije. Sporno je pitanje je li opcijski ugovor ugovor o kupoprodaji prava opcije, ili je opcijski ugovor kupoprodajni ugovor za predmet opcije, ili je on ugovor sui generis. Sklapanjem opcijskog ugovora nastaje stjecateljevo pravo (opcija) i obveze strana, među kojima se posebno ističe stjecateljeva obveza plaćanja premije. Obveze koje nastaju vršenjem prava opcije često se – posebno kad je ona pribavljena radi špekulacije – ispunjavaju u obliku tzv. cash settlement, a ne prijenosom predmeta opcije imatelju opcije.
U posljednjim se desetljećima radikalno izmijenila konceptualna osnova europskih financijskih tržišta – intelektualne i pravne konstrukcije preuzele su vodeće mjesto unutar suvremenih financija. ...Financijski sustavi razvijenih država članica EU ponovo su odredili ulogu prava u odnosu prema financijskim tržištima zahvaljujući inovativnoj primjeni tradicionalnih ugovornih vrsta i reformi financijskih propisa, a to je rezultiralo razvitkom tržišta i njegovom povećanom likvidnošću. U skladu s europskim trendom odmaka od čisto bankocentričnih sustava, veća se razvojna dinamika prati i na hrvatskome financijskome tržištu, točnije na tržištu kapitala. Kretanja na tržištu konkretan su pravni izvor koji izravno oblikuje i usmjerava financijsku regulativu države koja se mora usmjeriti prema tržištima kapitala kao najdinamičnijem sektoru financija – no održivost će ovoga trenda i stabilnost cijelog sustava ovisiti velikim dijelom i o uspješnosti pravnih propisa kojima će se regulirati tijek suvremenih
transakcija. Zakonodavac se, u tome smislu, mora odmaknuti od pukog formalizma i praktički mora priznati ekonomsku svrhu financijske regulative. Financijski propisi i standard usklađivanja s Europskom Unijom smjernica su budućega razvitka, ili točnije reforme hrvatskoga financijskoga sustava u pridruživanju regionalnim ekonomskim integracijama. Važnost je financijske regulative EU to što je u potpunosti poštovala ekonomsku svrhu tih propisa i uvjetovanost njihovom pravnom prirodom. Priznajući da pravna reforma per se ne može započeti tržišni razvitak koji na kraju ovisi o volji i o djelovanjima tržišnih subjekata, u EU je primjereno zaključeno da je pravna intervencija ipak najučinkovitije sredstvo za postizanje željenoga tržišnoga razvitka i za smanjenje transakcijskih troškova. Istovremeno u Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoji dovoljno znanstvenih i stručnih radova koji bi toj problematici
prišli s interdisciplinarnoga stajališta, uvažavajući njezinu pravnu prirodu, a poštujući njezinu krajnju, čisto ekonomsku svrhu. Stoga se u analizi suvremene teorije financijske regulative i njezinoga značaja za hrvatske prilike neosporno valja usmjeriti prema državama članicama EU i prema europskoj teoretskoj i pravnoj stečevini na predmetnom području.
