Rak dojke najčešća je novotvorina i peti uzrok smrti žena. Etiologija i patogeneza ovoga zloćudnog tumora su multifaktorske. Pojava neoplazma u primatelja solidnih organa liječenih imunosupresivnim ...lijekovima je 2 do 3 puta veća nego u općoj populaciji. U rizičnoj populaciji su i žene s presađenim bubregom. Cilj ovoga pregleda literature je istražiti povezanost pojavnosti karcinoma dojke u primatelja bubrežnog presatka i imunosupresivnih režima, opisati njihovu ulogu u tom procesu te istražiti trenutne preporuke probira za rano otkrivanje karcinoma dojke u toj populaciji. Kako bismo pristupili potrebnoj literaturi koristili smo bazu podataka PubMed-a. MeSH pojmovi uporabljeni za pretragu baze literature su bili: “breast cancer”; “risk factors”; “cancer screening”; “kidney transplantation”; “immunosuppression” i “cancer”. Nakon primjene kriterija isključenja ukupno je pregledano 409 članaka. Članci su uključivali randomizirana kontrolna istraživanja, preglede i sustavne preglede literature. Uporabljene su i reference s drugih pregleda literature kako bi se pribavile dodatne relevantne informacije koje potencijalno nisu bile dohvaćene pri inicijalnoj pretrazi. Karcinom dojke najdijagnosticiraniji je karcinom i ujedno peti vodeći uzrok smrti žena u svijetu. Karcinom dojke je na trećem mjestu liste malignih uzročnika smrti, odmah iza karcinoma pluća i kolorektalnog karcinoma. Karcinom dojke je uzrokovan kombinacijom hormonskih i genetskih
čimbenika te čimbenika vezanih uz starenje. Značajan čimbenik procesa kancerogeneze je imunosupresija, što potvrđuje dva do tri puta češća pojavnost malignih bolesti u populaciji primatelja transplantiranih organa. Kronična imunosupresivna terapija, okolišni čimbenici (izlaganje sunčevu zračenju) i genetički zapisi pojedinaca utječu na proces razvoja malignih bolesti u primatelja transplantiranih organa. Imunosupresivni lijekovi smanjuju imuni nadzor, što pospješuje proces virusne onkogeneze te opće karcinogeneze. Primatelji bubrežnog presatka skloniji su razvoju karcinoma upravo zbog doživotne imunosupresivne terapije pa je karcinom drugi uzročnik smrtnosti kod te populacije. Od iznimne važnosti je spomenuti da razlike u procijenjenom riziku razvoja karcinoma ovise upravo o vrsti karcinoma. Pokazalo se da imunosupresija ne utječe na određene maligne bolesti poput karcinoma dojke, jer je njihov relativni rizik usporediv s onim u općoj populaciji. Zbog ograničenog broja radova koji se bave tematikom karcinoma dojke nakon transplantacije bubrega ovom prigodom predstavljamo sveobuhvatan pregled dosadašnje literature, trenutnog razumijevanja patofi ziologije bolesti, uloge probira u- njenoj dijagnozi i liječenju. Opsežnim pregledom literature došli smo do zaključka da rizik razvoja karcinoma dojke nakon transplantacije u primatelja bubrežnog presatka nije povećan u usporedbi s općom populacijom. Iz pregledanih radova proizlazi zaključak da razvoj karcinoma dojke u primatelja bubrežnog presatka nije povezan s post-transplantacijskim imunosupresivnim režimom te je uglavnom povezan sa starenjem i neovisnim čimbenicima rizika koji sami po sebi mogu dovesti do transplantacije bubrega, kao što je dijabetes melitus. Zbog programa probira za rano otkrivanje karcinoma post-transplantacijski karcinom dojke obično se dijagnosticira rano. Međutim, ako ga se dijagnosticira u uznapredovalim
stadijima povezan je sa značajno lošijim ishodom i povećanom razinom smrtnosti u usporedbi s općom populacijom. Preporuka je da se probir bolesnika provodi zajedno s općom populacijom koja odgovara dobi i spolu bolesnika s presatkom, uz naglasak na individualni pristup svakom bolesniku. Iznimno je važno napomenuti da je ovo područje medicine koje zahtijeva daljnje istraživanje. Zbog rijetkosti post-transplantacijskog karcinoma dojke i oskudnih resursa na tu tematiku većina smjernica ekstrapolirana je iz opće populacije i ne odgovara minimalnom riziku od razvoja te bolesti. Slično tome, smjernice za liječenje izvedene su iz podataka opće populacije i ne uzimaju u obzir posebna razmatranja kod populacije pacijenata s bubrežnim presatkom kao: održavanje funkcionalnog presatka, odbacivanje presatka, nefrotoksične kemoterapijske lijekove i istodobnu primjenu imunosupresivnih lijekova. Potrebno je spomenuti da je heterogenost rezultata o kojima se raspravlja u našem pregledu literature posljedica različitih vrsta imunosupresivnih režima, transplantiranih organa, pridruženih bolesti, duljine praćenja bolesnika i programa probira. Kako bi se defi nirale jasne smjernice prilagođene ovoj populaciji, potrebno je daljnje istraživanje mehanizama nastanka bolesti, uz produljeno vrijeme praćenja pacijenata na različitim imunosupresivnim režimima kako bi se omogućila naknadna usporedba.
