Na temelju odabranih snimaka istaknutih pjevača sevdalinke, koji su vezani uz različite društvene kontekste njezina izvođenja – Nikola Stojković 1937, Sofka Nikolić potkraj 1920-ih i Zaim Imamović ...1950-ih, kao i relevantnih komparativnih snimaka iz tih i kasnijih desetljeća, u radu se analiziraju značajke glazbene interpretacije ovoga žanra. U tome se autorica oslanja na pojedine postupke i identificirane elemente za analizu razvijene u okviru studija snimljene glazbe, uključujući i korištenje softvera koji olakšavaju analizu, a paralelno s time, vodeći se težnjom za kulturno utemeljenom analizom, na tumačenja glazbene interpretacije koja su pružili relevantni sugovornici. S obzirom na vremensku distancu od primarnih aktera analiziranih primjera, takvi su »sugovornici« ponajprije stručnjaci za sevdalinku iz razdoblja bližih dobu njihova nastanka i ujedno njezini poklonici, a medu njima se ističe Vlado Milošević sa svojom studijom iz 1964. godine.
The author discusses the position of commercial record ings in ethnomusicology, identifying several groups of studies, as well as disciplinary privileging of live, participatory performances. Taking ...the record company Edison Bell Penkala (est. in 1926) as a case study, she examines localization as a business principle of the time, the production of musical flow detached from cultural-political canonization, patterns of consumption, and today’s do-it-yourself curation of historical recordings. In doing so, she argues for acknowledging the ubiquity of music as recording, the relevance of the subject for ethnomusicology of the past and present, and specific contributions that ethnomusicologists may bring to overall, inter-and multi-disciplinary research.
Članak započinje razmatranjem mjesta koje glazbene snimke namijenjene tržištu zauzimaju u etnomuzikološkim istraživanjima. Autorica identificira nekoliko tematskih skupina radova (od kritičkih propitivanja world music do etnografija studijskog snimanja te istraživanja rane diskografske industrije na globalnoj i lokalnim razinama), ali uočava i izrazito etnomuzikološko privilegiranje žive, sudioničke izvedbe, (naizgled) neprispodobive snimci. Takav pristup smatra neproduktivnim s obzirom na sveprisutnost glazbe kao snimke, od njezina stvaranja do recepcije od strane različitih publika i glazbenika, što je vodi do središnjeg dijela članka posvećenog diskografskoj tvrtki Edison Bell Penkala (EBP), utemeljenoj u Zagrebu 1926. godine. Odabranim aspektima iz rada ove tvrtke oprimjeruje mjesto glazbe kao snimke u kulturi, predočujući istodobno i zašto upravo etnomuzikološki istraživački angažman može značajno pridonijeti ukupnom inter- i multidisciplinarnom studiju diskografske industrije u povijesnoj perspektivi.
Prvi se aspekt tiče izrazitog lokalizacijskog načela u poslovanju onodobnih međunarodno razgranatih tvrtki, kakva je bila i britanska tvrtka Edison Bell, što postaje razvidno tek decentraliziranim povezivanjem podataka iz raznorodnih izvora i iz različitih perspektiva. Drugi se odnosi na protočnost među različitim glazbenim područjima, žanrovima, tipovima ansambala i glazbenika u tržišno orijentiranoj ponudi EBP. U kontekstu onodobne dominacije programa Seljačke sloge u kulturnoj i političkoj sferi, ishodi da je EBP bio svojevrsni društveni korektiv, dokumentirajući raznolike lokalne glazbe onoga doba, napose postojeće a iz perspektive Sloge nepoželjne glazbene i kulturne mješavine. Naredni se aspekt odnosi na svjedočanstva o dostupnosti, slušanju i utjecaju gramofonskih ploča na različite društvene skupine i sredine, uključujući i glazbenike, te na odnos EBP i Radio Zagreba. Na posljetku, autorica se osvrće na današnji život gramofonskih ploča na 78 ok. u min., njihovu očuvanost kao materijalnih objekata i njihovu dostupnost kao zvučnih zapisa, što u najvećoj mjeri treba zahvaliti izvaninstitucionalnim do-it-yourself zajednicama kolekcionara, ujedno i kustosa, arhivista, presnimavatelja, istraživača i zaljubljenika u glazbu utisnutu na stare gramofonske ploče.
Thinking from the perspective of Croatian ethnomusicology as one of ethnomusicologies "at home", the author muses on the position of ethnomusicology on a global scale, and in particular how it ...relates to mainstream English-language ethnomusicology and other fringe ethnomusicologies, the interdisciplinary links with sister disciplines (primarily ethnology and cultural anthropology), and endeavours to decolonize ethnomusicology. By taking into account the issue of reciprocity (or the lack thereof) between various disciplines and the linguocentric predicament of (ethno)musicological studies, she argues that more intellectual effort than is being currently exerted should be invested into engaged comparison of one's own fieldwork, analytical processes and research outcomes with cross-cultural ethnomusicological literature and literature in other disciplines of music studies. Related to this is her suggestion to take the issue of decoloniality seriously. Therefore, instead of mere celebration of different ethnomusicologies, she proposes a combination of "bi-ethnomusicologicality" and "going pidgin" ethnomusicology as means for making ethnomusicology a more relevant discipline on a global scale.
Govoreći iz perspektive hrvatske etnomuzikologije kao jedne od etnomuzikologija “kod kuće”, autorica promišlja o poziciji etnomuzikologije na globalnoj razini, naročito što se tiče odnosa između
mainstream
etnomuzikologije na engleskom jeziku i drugih, rubnih etnomuzikologija, interdisciplinarnih povezivanja sa sestrinskim disciplinama (prvenstveno etnologijom i kulturnom antropologijom) te nastojanja za dekoloniziranjem etnomuzikologije. Uzevši u obzir pitanje recipročnosti (ili njezina manjka) među različitim disciplinama i (etno)muzikološku nepriliku s lingvocentrizmom, smatra da bi više intelektualne energije nego što je to danas slučaj trebalo uložiti u angažiranu usporedbu vlastitih terenskih i analitičkih procesa i rezultata istraživanja s kroskulturnom etnomuzikološkom literaturom, kao i literaturom u drugim disciplinama znanosti o glazbi. Povezan je s time i prijedlog da se pitanje dekolonijalnosti shvati ozbiljno. Stoga, umjesto pukog slavljenja različitih etnomuzikologija, predlaže kombinaciju “bietnomuzikologičnosti” i “udomaćujuće-pidžinizirajuće” etnomuzikologije kao načina da se etnomuzikologiju učini relevantnijom disciplinom na svjetskoj razini.
L’auteure étudie les mouvements d’argent qui concernent la musique traditionnelle dans la Croatie d’hier et d’aujourd’hui et qui est porteuse d’un capital économique, social ou symbolique. En ...examinant la période postsocialiste, elle attire l’attention sur le lien de plus en plus intime entre capital culturel et capital économique, et estime que l’étude classique de « la politique et de la poétique » devrait être complétée par une étude de « l’économie », cette dernière étant le troisième aspect essentiel de la culture musicale.
When I started the journey of writing this essay, I wondered at length what topic to propose and what tone it should take. Since the
Yearbook for Traditional Music
is a highly respected, ...international ethnomusicological journal, should I speak as an exponent of a small national ethnomusicology or am I allowed to take a more personal stance? Should I use this space for more canonized thoughts or could I allow myself to propose untested ones, to speak from this specific moment, inspired by recent musical events and readings? Although ethnomusicologists at home tend to be resentful when treated as only the providers of ethnographic material, should I present information in its historical, political, and social context or could I try to put forward some broader ethnomusicological thoughts?
SAŽETAK
Članak je zamišljen kao putovanje glazbenim krajolicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Vrhuncem su im festivali, pa im je posvećeno i najviše pozornosti. Raspravlja se i o pregovorima manjine i većine oko vlasništva nad folklornim tradicijama, produkciji baštine unutar multietničke glazbene tradicije predložene za međunarodni registar nematerijalne kulturne baštine te o primjeru višeznačnosti manjinske etničke glazbe. Na kraju se govori o usporednim putanjama multikulturalnosti u smislu bogatstva raznolikosti i dijaloga na hrvatskome putu prema europskim integracijama.
U uvodnom se dijelu ovaj rad smješta u kontekst teorijskih i metodoloških pristupa Studijske skupine “Glazba i manjine” Međunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu, društveno i političko okružje raspada bivše Jugoslavije i nastanka neovisne Hrvatske, u okvir prijepora akademskog i primijenjenog etnomuzikološkog rada, u odnos prema poimanju multikulturalnosti u hrvatskom javnom diskursu te u kontekst teorije o realnosti diskursa i realnosti prakse.
Rasprava o festivalskom predstavljanju manjina zasniva se na analizi triju multimanjinskih priredbi. Kao najvažnija se izdvaja Manifestacija “Kulturno stvaralaštvo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.” Njezina se struktura i koncepcija (načela jednakopravnosti i reprezentivnosti manjina, vrsnoća prikazanih sadržaja, pretežnost folklornih stilizacija) uspoređuju s konceptualiziranjem manjina u okviru Međunarodne smotre folklora iz 2003. godine te s pristupom Zagreb world music festivala “Nebo” iz 2004. godine. Na razinama strukturiranja priredbi i izvedbi na njima ta su tri festivala ponudila različite okvire za razumijevanje manjina s obzirom na odnos kulturnog univerzalizma i relativizma te ljudskih i kulturnih prava.
Slijedi dio posvećen prijeporima vlasništva nad folklornim tradicijama na primjeru obrazaca repertoara i načina izvođenja u manjinskih srpskih i većinskih hrvatskih folklornih skupina s područja istočne Hrvatske. Teza o kontradiktornosti glazbenih i plesnih ontologija, koje bi imale zadržati značaj jasnih i omeđenih obrazaca zvuka i pokreta, ali i poslužiti stvaranju etničke posebnosti i međuetničke razlike, dalje se razvija na primjeru oživljene baštine perojskih Crnogoraca. Historicistička uporaba prošlosti za stvaranje sadašnjosti u tom je primjeru bila iznimno uspješna, zaoštravajući međutim pitanje definiranja i odnosa između žive tradicije i naprečac oživljene baštine, te razotkrivajući procijepe UNESCO-va projekta zaštite nematerijalne kulturne baštine. Posljednji dio tematizira etno-glazbeni sastav “Afion” i scenu makedonske glazbe u Hrvatskoj. Suprotno okosnici prethodnih primjera ovdje je riječ o hibridnom zamućivanju esencijalizirajućih koncepcija etničke zajednice, reprezentativnosti, nositelja tradicije i glazbene autentičnosti.
Četiri hrvatske studije primjera u zaključnom se dijelu povezuju s multikulturnim nacionalizmom zapadnih demokratskih društava i lokalnom baštinom multikulturne razmjene onkraj čistih kategorija etničke i kulturne pripadnosti.
This article documents the presence of sevdalinka songs in Zagreb, and to a degree in the wider Croatian public, until the end of the 1950s. Although sevdalinka is a musical genre characteristic of ...Bosnia and Herzegovina, it was interwoven into the Croatian cultural imaginary, starting from the middle of the 19th century (or, according to some interpretations, as early as the 16th century). Up to the first decade of the 20th century, the most important sources include popular textual songbooks (by Zagreb bookseller Lavoslav Župan; this songbook was actually a reissue of the Vuk Stefanović Karadžić’s songbook, as well as songbooks by Gjuro Deželić and August Kaznačić), Franjo Kuhač’s folksong collection and collections of musical arrangements by two Croatian musicians working in Sarajevo (Šandor Bosiljevac and Bogomir Kačerovsky), and data from periodicals related to the reception of sevdalinka. Further on, the article analyses the inclusion and contextualization of sevdalinka in the collections by Salih Odobašić, Hamid Dizdar, and Branimir Sakač, which may be taken as paradigmatic of new features of the image of sevdalinka in the period between the two world wars, during the Independent State of Croatia, and in the early years of the socialist Yugoslavia. The next part of the article is dedicated to the presence of sevdalinka in the programs of the Zagreb Radio Station, and in particular to Hamdija Samardžić, who was one of the leading singers of sevdalinka in Zagreb from the late 1930s to the mid-1950s. The most detailed part of the article pertains to the production of sevdalinka by the record industry, beginning with the earliest recordings made in Zagreb for the Gramophone Company 1907–1909 and the sales catalogues of Zagreb’s music store owned by Mavro Drucker, through sevdalinka produced by the Zagreb-based companies Edison Bell Penkala and Elektroton, to sevdalinka produced by the succeeding Zagreb-based company Jugoton from 1947 until the end of 1950, when 78 rpm shellac records were abandoned, and other relevant Yugoslav record companies had appeared. The last part of the article focuses on the example of the sevdalinka “Kradem ti se u večeri” (At night I steal upon you) and examines the complex historical trajectory of this song from the authorial composition of Petar Konjović to a well-known sevdalinka, as well as features of its selected musical interpretations from the 1920s to the present.
Sevdalinka i Zagreb do kraja 1950-ih Zečević Bogojević, Klara; De Bona, Matea; Božić, Iva ...
Narodna umjetnost,
07/2019, Letnik:
56, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Članak dokumentira prisutnost sevdalinke u zagrebačkoj, a djelomice i široj hrvatskoj javnosti do kraja 1950-ih. Premda je riječ o glazbenom žanru karakterističnom za Bosnu i Hercegovinu, već od ...sredine 19. stoljeća (a prema nekim tumačenjima već i od 16. stoljeća) sevdalinka je utkana i u hrvatski kulturni imaginarij. Do početnog desetljeća 20. stoljeća, najvažnije izvore čine popularne tekstualne pjesmarice (zagrebačkog knjižara Lavoslava Župana koja zapravo predstavlja zagrebačku objavu zbirke Vuka Stefanovića Karadžića, te Gjure Deželića i Augusta Kaznačića), notne zbirke Franje Kuhača i dvojice glazbenika iz Hrvatske koji su dio radnog vijeka djelovali u Sarajevu (Šandor Bosiljevac i Bogomir Kačerovsky) te podaci iz periodike u vezi recepcije sevdalinke. Nadalje, u članku je potanje analizirana uključenost i kontekstualizacija sevdalinke u zbirkama Saliha Odobašića, Hamida Dizdara i Branimira Sakača, koje se može uzeti za paradigmatske što se tiče novih fizionomija sevdalinskog imagema u razdoblju između dva svjetska rata, u doba Nezavisne Države Hrvatske, odnosno po utemeljenju socijalističke Jugoslavije. Naredni je dio članka posvećen prisutnosti sevdalinke u programima zagrebačke radijske postaje, a unutar toga posebice Hamdiji Samardžiću, koji je bio jedan od vodećih nositelja sevdalinke u Zagrebu od potkraj 1930-ih do sredine 1950-ih. Najdetaljnije je obrađena diskografska produkcija sevdalinke vezana uz Zagreb, počevši od najranijih snimki za Gramophone Company u razdoblju od 1907. do 1909. godine i prodajnih kataloga zagrebačke trgovine gramofonskih ploča Mavra Druckera, pa preko sevdalinke u produkciji zagrebačkih tvrtki Edison Bell Penkala i Elektroton, do sevdalinke u produkciji Jugotona od 1947. do kraja 1950-ih, kada šelak ploče na 78 ok./min. izlaze iz uporabe i ujedno se pojavljuju i druge relevantne jugoslavenske diskografske tvrtke. Na primjeru sevdalinke “Kradem ti se u večeri”, u posljednjem je dijelu članka razložena složena povijesna putanja ove pjesme od autorske skladbe Petra Konjovića do poznate sevdalinke, te su analizirane značajke odabranih njezinih glazbenih interpretacija od 1920-ih do današnjeg doba.
This article documents the presence of sevdalinka songs in Zagreb, and to a degree in the wider Croatian public, until the end of the 1950s. Although sevdalinka is a musical genre characteristic of Bosnia and Herzegovina, it was interwoven into the Croatian cultural imaginary, starting from the middle of the 19th century (or, according to some interpretations, as early as the 16th century). Up to the first decade of the 20th century, the most important sources include popular textual songbooks (by Zagreb bookseller Lavoslav Župan; this songbook was actually a reissue of the Vuk Stefanović Karadžić’s songbook, as well as songbooks by Gjuro Deželić and August Kaznačić), Franjo Kuhač’s folksong collection and collections of musical arrangements by two Croatian musicians working in Sarajevo (Šandor Bosiljevac and Bogomir Kačerovsky), and data from periodicals related to the reception of sevdalinka. Further on, the article analyses the inclusion and contextualization of sevdalinka in the collections by Salih Odobašić, Hamid Dizdar, and Branimir Sakač, which may be taken as paradigmatic of new features of the image of sevdalinka in the period between the two world wars, during the Independent State of Croatia, and in the early years of the socialist Yugoslavia. The next part of the article is dedicated to the presence of sevdalinka in the programs of the Zagreb Radio Station, and in particular to Hamdija Samardžić, who was one of the leading singers of sevdalinka in Zagreb from the late 1930s to the mid-1950s. The most detailed part of the article pertains to the production of sevdalinka by the record industry, beginning with the earliest recordings made in Zagreb for the Gramophone Company 1907–1909 and the sales catalogues of Zagreb’s music store owned by Mavro Drucker, through sevdalinka produced by the Zagreb-based companies Edison Bell Penkala and Elektroton, to sevdalinka produced by the succeeding Zagreb-based company Jugoton from 1947 until the end of 1950, when 78 rpm shellac records were abandoned, and other relevant Yugoslav record companies had appeared. The last part of the article focuses on the example of the sevdalinka “Kradem ti se u večeri” (At night I steal upon you) and examines the complex historical trajectory of this song from the authorial composition of Petar Konjović to a well-known sevdalinka, as well as features of its selected musical interpretations from the 1920s to the present
Članak je zamišljen kao putovanje glazbenim krajolicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Vrhuncem su im festivali, pa im je posvećeno i najviše pozornosti. Raspravlja se i o pregovorima manjine i ...većine oko vlasništva nad folklornim tradicijama, produkciji baštine unutar multietničke glazbene tradicije predložene za meðunarodni registar nematerijalne kulturne baštine te o primjeru višeznačnosti manjinske etničke glazbe. Na kraju se govori o usporednim putanjama multikulturalnosti u smislu bogatstva raznolikosti i dijaloga na hrvatskome putu prema europskim integracijama. U uvodnom se dijelu ovaj rad smješta u kontekst teorijskih i metodoloških pristupa Studijske skupine "Glazba i manjine" Meðunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu, društveno i političko okružje raspada bivše Jugoslavije i nastanka neovisne Hrvatske, u okvir prijepora akademskog i primijenjenog etnomuzikološkog rada, u odnos prema poimanju multikulturalnosti u hrvatskom javnom diskursu te u kontekst teorije o realnosti diskursa i realnosti prakse. Rasprava o festivalskom predstavljanju manjina zasniva se na analizi triju multimanjinskih priredbi. Kao najvažnija se izdvaja Manifestacija "Kulturno stvaralaštvo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj." Njezina se struktura i koncepcija (načela jednakopravnosti i reprezentivnosti manjina, vrsnoća prikazanih sadržaja, pretežnost folklornih stilizacija) usporeðuju s konceptualiziranjem manjina u okviru Meðunarodne smotre folklora iz 2003. godine te s pristupom Zagreb world music festivala "Nebo" iz 2004. godine. Na razinama strukturiranja priredbi i izvedbi na njima ta su tri festivala ponudila različite okvire za razumijevanje manjina s obzirom na odnos kulturnog univerzalizma i relativizma te ljudskih i kulturnih prava. Slijedi dio posvećen prijeporima vlasništva nad folklornim tradicijama na primjeru obrazaca repertoara i načina izvoðenja u manjinskih srpskih i većinskih hrvatskih folklornih skupina s područja istočne Hrvatske. Teza o kontradiktornosti glazbenih i plesnih ontologija, koje bi imale zadržati značaj jasnih i omeðenih obrazaca zvuka i pokreta, ali i poslužiti stvaranju etničke posebnosti i meðuetničke razlike, dalje se razvija na primjeru oživljene baštine perojskih Crnogoraca. Historicistička uporaba prošlosti za stvaranje sadašnjosti u tom je primjeru bila iznimno uspješna, zaoštravajući meðutim pitanje definiranja i odnosa izmeðu žive tradicije i naprečac oživljene baštine, te razotkrivajući procijepe UNESCO-va projekta zaštite nematerijalne kulturne baštine. Posljednji dio tematizira etno-glazbeni sastav "Afion" i scenu makedonske glazbe u Hrvatskoj. Suprotno okosnici prethodnih primjera ovdje je riječ o hibridnom zamućivanju esencijalizirajućih koncepcija etničke zajednice, reprezentativnosti, nositelja tradicije i glazbene autentičnosti. Četiri hrvatske studije primjera u zaključnom se dijelu povezuju s multikulturnim nacionalizmom zapadnih demokratskih društava i lokalnom baštinom multikulturne razmjene onkraj čistih kategorija etničke i kulturne pripadnosti.
Starting out from the financial components underlying the realization of the rights and freedom
of national (ethnic) minorities in Croatia, the structure and conception of minority cultural ...amateurism (mostly performing groups) and important manifestations (mostly festivals) financed by the minorities themselves and from other sources are analysed in the article, along with the minority content within the framework of important majority manifestations. Today, mono-minority manifestations dominate. With their basic structure, the venues where they are held and the audiences they address, they contribute to the detachedness of minorities – both among themselves and in relation to the majority. There are only a few multi-minority manifestations of which the Manistefacija "Kulturno stvaralaštvo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj" (Manifestation "Cultural Activities of National Minorities in the Republic of Croatia") stands out as the most significant and most visible. Its structure and concept (principles of equality and representativity of minorities, the quality and dignity of the content presented, the predominance of folklore stylisation) are compared with the conceptualisation of minorities within the 37. međunarodna smotra folklora (37th International Folklore Festival) of 2003 and the approach of the 3rd Zagreb World Music Festival “Nebo” of 2004. The focus of attention is placed on the question of how multiculturality in the sense of richness of diversity and in the sense of the intercultural and interethnic dialogue is manifested in the reality of the discourse and the reality of practice, at the level of structuring the events and the level of performances.
PDF
